Skip to Content

This cache has been archived.

SiK D. Team: Sve u svoje vrijeme

More
<

HNK Ivana pl. Zajca

A cache by SiK D. Team Send Message to Owner Message this owner
Hidden : 05/23/2014
Difficulty:
1.5 out of 5
Terrain:
1.5 out of 5

Size: Size: other (other)

Join now to view geocache location details. It's free!

Watch

How Geocaching Works

Please note Use of geocaching.com services is subject to the terms and conditions in our disclaimer.

Geocache Description:


Povijest i tradicija

Tradicija kontinuiranog teatarskog života u gradu Rijeci dulja je od dva stoljeća. Prvo kazališno zdanje u ovome gradu podignuto je 1765. godine, no krajem 18. stoljeća započinje gradnja novoga kazališta kojega 1805. otvara ugledni riječki građanin i trgovac Andrija Ljudevit Adamić. U Teatru Adamić odvijao se kroz sljedećih osamdesetak godina kazališni život u Rijeci, ispunjen pretežito gostovanjima talijanskih i manje, njemačkih opernih i dramskih družina. No, s obzirom na činjenicu da je osamdesetih godina 19. stoljeća nekoliko europskih kazališnih kuća zadesio požar, te su se u svim gradovima Monarhije počele poduzimati sigurnosne mjere opreza, a Teatar Adamić nije zadovoljavao potrebne uvjete za normalan rad, riječko Municipalno zastupstvo odlučilo je da se postojeće kazalište sruši i da se sagradi potpuno nov, moderan i suvremen teatar koji će odgovarati srednjoeuropskim standardima. Kada je 1883. godine riječka gradska uprava, na čelu sa slavnim gradonačelnikom Giovannijem Ciottom, unukom još slavnijega Ljudevita Adamića, donijela odluku da se podigne nova velebna kazališna zgrada na Rječini, zasigurno je bila svjesna čina koji se mjeri stoljećima unaprijed. Odlučeno je da se kazalište gradi na tadašnjem prostranom trgu Ürmeny, a projekt je naručen u Beču, u specijaliziranom ateljeu za kazališta, kod arhitekata Hermana Gottlieba Helmera i Ferdinanda Fellnera. Sve su hrvatske glavne kazališne kuće izgrađene još u drugoj polovici 19. stoljeća, a među njima je ona u Rijeci druga - iza Osijeka (1865.), a prije Splita (1893.) i Zagreba (1895.)!

Nakon dugotrajnih priprema, nakon dvogodišnje gradnje i nestrpljiva iščekivanja konačno je osvanuo 3. listopada 1885., dan otvorenja novoga Općinskog kazališta (Teatro Comunale). Za taj su svečani trenutak pomno pripremane i dvije velike opere, još neizvođene u gradu Rijeci: bile su to raskošno opremljene Verdijeva "Aida" i Ponchiellijeva "Gioconda". Toga su dana prvi posjetitelji, brojni gosti i uzvanici mogli uživati u impozantnom kazališnom zdanju, remek djelu arhitekture svoga doba koje im se predstavilo u svoj svojoj ljepoti i veličini, čije je figuralne plastike i ornamentalne radove izradio poznati venecijanski kipar August Benvenuti, a stropne slike slikar Franz Matsch u suradnji s još poznatijom braćom Gustavom i Ernestom Klimtom, operama kojima je ravnao maestro Gaetano Cimini, gdje su zabljesnula već znana i omiljena pjevačka imena - Medea Borelli, Clotilde Sartori i Mary Guttemberg, no i u pravom tehnološkom čudu svoga vremena: prvoj električnoj žarulji i prvom telefonu u gradu postavljenima upravo u teatru!

Riječka je publika oduvijek voljela kazalište i s nestrpljenjem priželjkivala nova gostovanja omiljenih opernih i komičnih družina iz Milana, Venecije i drugih kazališnih središta. Riječku su Thaliu tako od njenih najranijih dana pohodila brojna slavna imena kazališne umjetnosti poput tada mladog, ali već proslavljenog skladatelja Giacoma Puccinija i Pietra Mascagnija koji je dirigirao svojom operom Il piccolo Marat, zatim rođene Riječanke, velike glumice Irme Gramatice. Godine 1898. gostovao je i najslavniji tenor svoga doba Enrico Caruso, a 1941. nastupio je i slavni Begniamino Gigli. Bile su tu i brojne glumačke zvijezde među kojima je svakako najzapamćenija ostala velika tragetkinja Sarah Bemhardt koja je 1899. gostovala sa svojom družinom u Dumasovoj Dami s kamelijama.

U svojoj je bogatoj povijesti riječko kazalište nekoliko je puta mijenjalo svoj naziv: nakon Općinskog (Teatro Comunale), Kazalište je 1913. godine preimenovano u Teatro Verdi prema najvećem talijanskom opernom skladatelju što je i bio logičan izbor, jer je od samog začetka djelovanja kazališta njegova osnovna namjena bila, a to je kasnije potvrdio i afinitet riječke publike, prije svega operni teatar. No, simptomatična je, a povijesno-političkim okolnostima uvjetovana činjenica, da hrvatska riječ ni hrvatski kazališni umjetnici nisu imali pristupa teatru, i to sve do potkraj 1945. godine kada je, po uzoru na slične stalne nacionalne domaće i inozemne kazališne institucije, dakle za razliku od dotadašnjeg "teatra stagione", osnovano stalno Narodno kazalište u Rijeci, i to s Hrvatskom dramom, Talijanskom dramom te Operom i baletom. U siječnju 1946. imenovana je i prva uprava na čelu s intendantom dr. Đurom Rošićem, direktorom Opere i baleta Slavkom Zlatićem, direktorom Hrvatske drame Ivanom Cuntom, direktorom Talijanske drame Tuliom Fonda i članom uprave Osvaldom Ramousom. Ubrzo je slijedio još jedan povijesni datum za Kazalište, a to je da se po prvi put na njegovoj sceni, 20. listopada 1946. igrala predstava na hrvatskome jeziku! Bila je to Dubravka Ivana Gundulića, u režiji dr. Matka Foteza i s Marijom Crnobori u ulozi Dubravke. Uskoro je uslijedila i prva predstava Opere i baleta - Zajčev Nikola Šubić Zrinjski, kojom je 2. studenog 1946. ravnao Boris Papandopulo, a naslovnu ulogu pjevao Milan Pichler. Prva predstava Talijanske drame - Goldonijev Il burbero benefico, izvedena je 26. studenog 1946.

Godine 1953. kazalište dobiva novo ime prema još jednome skladatelju, no ovoga puta najvećem hrvatskome, još uz to i slavnome sugrađaninu - Ivanu Zajcu koji je još 1857. na riječkoj opernoj sceni ravnao Verdijevim Nabuccom i postavio na nju više novih Verdijevih dijela, a 1860. napokon postavio i vlastitu operu Ameliju, dočekanu s burnim oduševljenjem sugrađana, koji su slavili i djelo i mladoga Maestra.

Od 1991. Kazalište dobiva status nacionalnog kazališta, a 1994. godine svoj današnji naziv -Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca. Od povijesne 1946. pa do danas, sa svoje četiri umjetničke grane (Hrvatska drama, Dramma italiano, Opera sa simfonijskom djelatnošću i Balet) i više od 50 godina njihova kontinuirana djelovanja, svojom kvalitetom izvedbi riječki je HNK-a uspio postaviti visoke kazališne i umjetničke kriterije i izboriti se za zasluženo mjesto jednog od kvalitetom vodećih kazališta u Hrvatskoj. Istovremeno, njegov se repertoar odlikuje danas već pomno promišljenom prepoznatljivošću u kojem se uvijek izvodi svježe čitana dramska, operna i baletna klasika ili djela hrvatske dramske i operne baštine, a praizvode se nacionalna djela, posebice suvremena.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ivan pl. Zajc

Rijetka je pojava u novijoj kulturnoj povijesti da jedan umjetnik ovlada kroz puna četiri desetljeća glazbom jednog naroda, kao što je bio slučaj sa skladateljem Ivanom pl. Zajcom, po kojem je razdoblje hrvatske glazbe od 1870. do 1916. prozvano njegovim imenom.

Rođen 1832. godine u Rijeci, Ivan pl. Zajc je već u petoj godini počeo učiti klavir i violinu, a u dvanaestoj skladati (sastavio malu operu Maria Teresa) i javno nastupati. Sve su to bili znakovi da će se posvetiti glazbi, a ne pravu, kako je to njegov otac, vojni kapelnik, želio. I zaista, Zajc s očevom privolom odlazi 1850. na Konzervatorij u Milanu, noseći svojih prvih dvadeset opusa.

Kao učenik istaknutih talijanskih skladatelja i pedagoga S. Ronchetti-Montevitija, L. Rossija i A Mazzucata, Zajc je vrlo ozbiljno prionuo studiju. O tome govore različita priznanja, nagrade i izvedbe njegovih djela, a naročito ponuda da ostane u Milanu kao dirigent u Scali, koju je dobio 1855. po završetku studija i uspješne izvedbe opere La Tirolese. No Zajc, kojem su u međuvremenu umrli roditelji, vraća se u Rijeku, i znatno pridonosi snažnom bujanju riječkih glazbenih zbivanja. U slijedećih šest vrlo plodnih godina, Zajc radi u Muzičkoj školi i Kazalištu, te u Zbornoj crkvi, dirigira, sklada i svira, te odgaja mlade glazbenike.

U Kazalištu, Zajc, dirigira mnogim vrhunskim opernim djelima: Verdijevom Latinskom trilogijom (Traviata, Trovatore, Rigoletto, 1857.), slijedeće godine su na programu Apolloniev Ebreo, Verdijev Aroldo, Ferrarijevi Gli ultimi giorni di Suli, Donizettijeva Linda di Chamounix, i opet Traviata. Godina 1860. okrunjena je velikim Zajčevim uspjehom; osim izvedbi opera La regina di Cipro (Pacini) i Marin Faliero (Donizetti) postavio je i praizveo svoju prvu prikazanu operu (nakon diplomske opere na konzervatoriju). Njegova Amelia ili Il bandito, postavljena je u riječkom Kazalištu 14. travnja 1860., bila je prva opera domaćeg riječkog skladatelja, veliki događaj za grad i veliki Zajčev uspjeh, burno pozdravljen od sugrađana koji mu poklanjaju njegovu sliku, jedinu iz tog razdoblja do danas sačuvanu.

Amelia nije bila njegova jedina opera napisana u to vrijeme. Uskoro nakon povratka iz Milana koncertno su izvedeni odlomci iz opere Romilda (1856.), a već 1858. skladao je dvije nove opere, Adeliu i Mesinsku nevjestu, koje nisu izvedene. Potkraj njegova riječkog djelovanja, izveden je vodvilj I funerali del Carnevale, za koji je Zajc skladao scensku glazbu. Među brojnim djelima nastalim u Rijeci, od opusa 80. do 152. više ih je posvetio upravo svome gradu i sugrađanima. Jedan se valcer zove Die schöne Fiumanerin (La bella Fiumana), drugi I Musicisti fiumani, potom je napisao Vittoria quadrille - Liepa Riečanka te Fiumaner Marsche. Ipak, ambicije i umjetnički probitak tjerale su ga drugamo. Rijeka mu više nije bila dovoljna. U travnju 1862. uputio je Magistratu dopis da je odlučio krenuti drugamo, 22. rujna održao je u Kazalištu oproštajnu akademiju, a u listopadu se uputio u Beč.

Premda su tada Bečom vladale melodije Straussa, Milöckera i Suppea, Zajc se ubrzo afirmirao pa su njegova djela vedrog glazbenog kazališta, Momci na brod, Fitzli-Putzli, Lazaroni iz Napulja i druga, a posebno Bojsijska vještica, stekla veliku popularnost. Stupivši, međutim, u Beču u krug Hrvata oko Hrvatskog akademskog društva "Velebit", Zajc se našao u dilemi, nastaviti graditi svjetsku slavu kao skladatelj opereta i glazbenih komedija u Beču ili preuzeti tešku i odgovornu dužnost prema svojoj domovini. Zajc se, pod utjecajem biskupa Josipa Jurja Strossmayera, pjesnika Petra Preradovića, Ivana Trnskog, Augusta Šenoe, Mirka Divkovića, kao i studenata Ivana Dežmana i Franje Markovića, odlučuje za ovo drugo, početkom 1870. dolazi u Zagreb i postaje ravnatelj Opere, a preuzima i vodstvo na školi Hrvatskog glazbenog zavoda. Na prvoj je dužnosti djelovao do 1889. kada je Opera zbog skučenih financijskih prilika prestala na neko vrijeme djelovati, dok je na školi bio sve do 1908.

Uz veliku aktivnost koju je Zajc pokazao kao dirigent i učitelj, on je u Zagrebu razvio i rijetko veliku energiju kao skladatelj te je napisao gotovo tisuću opusa (od op. 234 do op. 1202)! Među njima su opere, Mislav, Ban Leget, Nikola Šubić Zrinjski, Lizinka, Pan Tvardovski, Zlatka, Kraljev hir, Prvi grijeh, Primorka, Galileo Galilej i Armida, operete, brojne kantate, pjesme i zborovi, koncertna i komorna djela i radovi sa svih područja glazbenog stvaralaštva.

Glavno značenje Ivana pl. Zajca je u tome što je on, u vrijeme kad je u Hrvatskoj vladala potpuna glazbena stagnacija, stvorio hrvatsku operu sa suvremenim repertoarom i što je svojim djelovanjem kao učitelj pridonio suzbijanju diletantizma koji je dotad cvjetao. A to provesti nije bilo ni jednostavno ni lako.

Zajc je umro 1914. u Zagrebu. Doživio je buđenje novih snaga koje će hrvatsku glazbu dovesti na visok umjetnički nivo, na kojem se ona danas nalazi.

Povijesnu podlogu glazbene tragedije u tri čina (osam slika) Nikola Šubić Zrinjski (opus 403) predstavlja pogibija Nikole IV. Zrinjskog 1566. u Sigetu. Libreto za ovo najuspjelije Zajčevo scensko djelo, koje se od 1876. do danas zadržalo na repertoaru, napisao je Hugo Badalić prema drami Theodora Körnera Zrinyi.

ABOUT IVAN ZAJC

Ivan Zajc (August 3, 1832. – December 16, 1914.),

was a Croatian composer, conductor, director and teacher who for over forty years dominated Croatia's musical culture. Through his artistic and institutional reform efforts, he is credited with its revitalization and refinement, paving the way for new and significant Croatian musical achievements in the 20th century. He is often called the Croatian Verdi.

Childhood years

Ivan Dragutin Stjepan Zajc was born in Fiume, modern-day Rijeka, Croatia. His musical talent was evident very early on in his life, as he began to study the piano and violin at the age of five, performed in public by the age of six, and even began to compose his own music by the age of twelve. Nevertheless, despite his early musical success, his military bandmaster father was opposed to the idea of a career in music and wanted him to study law instead following the completion of his secondary education. In the end, Zajc's professors prevailed and he entered the Milan Conservatory in 1850 with his father's consent.

Early success in Milan and Vienna

Zajc studied in Milan from 1850. to 1855., under the supervision of Stefano Ronchetti-Monteviti (counterpoint and composition), Alberto Mazzucato (orchestration), and Lauro Rossi (dramatic music). During this period, Zajc took his studies very seriously and regularly won prizes as one of the conservatory's most talented students. He was awarded first prize at his graduation examination for the opera La Tirolese (1855), which was performed on stage in the same year. Zajc's future as a composer and conductor in Milan was secure, but the death of his parents in the meantime forced him to return to Rijeka.

Back home, he accepted the post of conductor and concert master of the Town Theatre Orchestra, taught stringed instruments at the Philharmonic Institute, and simultaneously wrote numerous compositions with his characteristic speed and ease. In 1860, his opera Amelia ossia Il Bandito was met with great success, though two years later, after a prolonged illness, Zajc chose to move to Vienna where opera and theatre were flourishing. His eight year stay there (1862–1870) was marked by further success, though he settled for composing operettas rather than operas. His first Viennese work, Mannschaft an Bord (1863), was enormously well received and his later operettas only served to strengthen his growing reputation. Yet interestingly, it was in Vienna where Zajc became involved with the Croatian academic society Velebit and frequently met with young Croatian students. Influenced by such Croatian cultural figures as bishop Josip Juraj Strossmayer and poets Petar Preradović, Ivan Trnski, August Šenoa, and Matija Divković, Zajc chose patriotism over worldfame and returned to Croatia.

Return to Croatia

Upon his arrival in Zagreb in 1870., Zajc was presented with two posts: director and conductor of the Croatian Opera and director and teacher at the Croatian Institute of Music. It was during this period that Zajc made his colossal contribution to Croatian musical culture, not only through his compositions, but also through his leadership in reorganizing Zagreb's musical institutions. He was also an excellent vocal teacher and succeeded in training several prominent singers. Zajc was an exceptionally prolific composer as evidenced by almost 1000 works, from Op. 234 to Op. 1202, produced during his time in Zagreb. Included in this number are Mislav (1870.), Ban Leget (1872.), his masterpiece Nikola Šubić Zrinjski (1876.), and Lizinka (1878.), in addition to operettas, musical comedies, cantatas, songs and choral compositions, concerti, chamber music, and many other works.

Zajc's appointment at the opera was held until 1889., when owing to financial difficulties the organization lapsed for a time, but Zajc retained his post at the school until 1908., when he finally retired. He is credited with reviving Croatian music during a period of musical stagnation after the collapse of the Illyrian Movement and raising it to the artistic level where it stands today. His efforts paved the way for new and significant Croatian musical achievements in the early 20th century, which Zajc himself lived to see until his death on December 16, 1914. in Zagreb.

Additional Hints (Decrypt)

U (zntarg)

Decryption Key

A|B|C|D|E|F|G|H|I|J|K|L|M
-------------------------
N|O|P|Q|R|S|T|U|V|W|X|Y|Z

(letter above equals below, and vice versa)



Return to the Top of the Page

Reviewer notes

Use this space to describe your geocache location, container, and how it's hidden to your reviewer. If you've made changes, tell the reviewer what changes you made. The more they know, the easier it is for them to publish your geocache. This note will not be visible to the public when your geocache is published.