Prva dionica autoceste od Zagreba do Karlovca puštena je u promet još sedamdesetih godina 20. stoljeća, poslije toga je samo održavana.
Ideju o suvremenome cestovnom povezivanju Splita i Zagreba na razini autoceste iznio je u javnost akademik Josip Roglić 1961. godine. Predložio je koridor odnosno trasu kojom se išlo još u starorimsko doba, a koju su razmatrali i u Austro-Ugarskoj, dolinom rijeka Une i Butišnice, preko Knina, Bihaća i Pisarovine.
Iako je ideja o toj autocesti ušla u enciklopedije te se čak organiziralo prikupljanje sredstava (kojih se dosta i prikupilo) za izgradnju te autoceste koja bi uvelike ubrzala prometovanje između dvaju najvećih hrvatskih gradova, slomom hrvatskog proljeća odnosno sječom hrvatske inteligencije i svih projekata koji su davali na samostalniji razvoj Hrvatske, ova autocesta je proglašena "nacionalističkom" i svako pokretanje pitanja o izgradnji ove autoceste je proglašeno nacionalističkim zastranjivanjem ili izgredom, kao i svako pokretanje pitanja što se dogodilo s novcima koje se bilo prikupilo za izgradnju ove autoceste.
Radovi kod Vrgorca, srpanj 2010.
Protuhrvatskim krugovima je odgovaralo nepostojanje ovakve brze prometnice, jer je po onakvom stanju Hrvatska bila zapravo podijeljena na dva dijela i time cementiralo stanje koje je zlonamjernima davalo temelje za podvajanje hrvatskog naroda i potporu ideologijama koje su razdvajale hrvatski narod. Prometna situacija je bila takva da je cestovni put od Zagreba do Splita bio cjelodnevni pothvat, a osobe koje su htjele brže doći, morale su se upustiti u reli-vožnju po uskim i vijugavim lokalnim cestama, bilo da se ide preko Masleničkog mosta, bilo da se išlo preko Knina. Također, Hrvatska i Hrvati su takvim stanjem bili "držani za gušu": najkraći put cestom i jedini željeznički put je išao preko teritorija gdje je živjela, kako se i za vrijeme velikosrpske pobune 1990-ih dokazalo, izmanipulirana i velikosrpskom ideologijom zadojena srpska manjina.
Gradnja vijadukta, srpanj 2010.
Po osamostaljenju Hrvatske jedan od glavnih prioriteta je povezivanje cijele države kvalitetnim prometnicama, a to znači nastavak gradnje autoceste od Karlovca prema Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji (tj. Rijeci koja je vezana preko tunela kroz Učku s Istarskim ipsilonom, te prema Splitu i konačno, Dubrovniku), jer postojeće magistralne ceste (Jadranska magistrala uz obalu, i ceste prema unutrašnjosti) nisu primjerene današnjem prometnom opterećenju.