Samoborski muzej Traditional Cache

Livadićev dvorac rastao je u nekoliko etapa na ovećem posjedu plemenitog Kralića. Prvi puta je registriran i ucrtan na karti Samobora koju je izradio kartograf Petar Antun Praunsperger 1764. godine. Krajem 18. stoljeća taj posjed kupuje dvorski savjetnik Franjo pl. Tisztpataky i na njemu gradi novi udoban dvorac. Cijeli posjed s dvorcem udova pl. Tisztpataky oporukom 1809. godine namjenjuje svom nećaku (tada maloljetnom) Ferdi Wiesneru – Livadiću. To imanje u posjedu je Ferde Livadića do njegove smrti 1879. godine kada ga njegovi prezaduženi sinovi prodaju trgovcu Matiji Baueru. Već četiri godine kasnije novim je vlasnikom imanja samoborski veleposjednik Ivan pl. Francisci. Po očevoj smrti Hinko Francisci daje dvorac temeljito restaurirati – popločavaju se hodnici, polažu parketi, obnavlja inventar, a hodnik prizemlja oslikava se zidnim slikarijama. Tada je uređen i zapušteni park, posađene su platane, a na pročelju dvorca uzidan je obiteljski grb. Na zaglavnom kamenu portala uklesana je 1883. godina. Do drugog svjetskog rata izmjenjuje se više vlasnika dvorca. Do 1913. godine vlasnica je Vera Sauer Nordendorf, do 1918. doktor Marko Breyer, u zemljišnim se knjigama 1921. godine upisuje vlasnik Hinko Schwarz, a 1929. Adolf Daničić. Deset godina kasnije dvorac je u posjedu Državnog erara. Za vrijeme rata u njemu je štab stare jugoslavenske vojske, kancelarije Kotarske oblasti, Kotarski narodnooslobodilački odbor, Vojni odsjek i Odsjek za prosvjetu. Godine 1948. Muzeju u osnivanju dodijeljene su dvije sobe u prizemlju, a godinu dana kasnije Muzej se proširuje na prvi kat i započinje s djelatnošću koja traje još i danas.

U prizemlju Muzeja smještena je geološko – arheološka zbirka, obnovljena i modernizirana 1996. godine po projektu arhitekta Željka Kovačića. Na prvome katu nalazi se kulturno – povijesna, a u tzv. služinskoj kućici smještena je etnografska zbirka. Od 2008. do 2010. godine trajala je opsežna sanacija vlage u prizemlju muzeja zbog koje su neki izloženi predmeti počeli propadati, a zidovi pucati zbog soli. Nakon izvršene sanacije stalni postav arheološko – geološke zbirke obogaćen je i proširen  iskopinama sa srednjovjekovnog nalazišta u Farkaševcu gdje su istraživanja trajala od 2001. do 2005. godine.

Hodnik prizemlja Muzeja mjesto je otvaranja povremenih izložbi, predstavljanja mladih umjetnika, te mjesto druženja i susreta s prijateljima i posjetiteljima Muzeja. Zidne lunete je 1895. godine oslikao Marko Antonini sljedećim motivima: Kurija Molvice (Franciscijev posjed), Severin na Kupi, Dama na konju, Krunidba kralja (najvjerojatnije hrvatskog kralja Zvonimira), Bitka na Grobničkom polju, Savez Ljudevita Posavskog protiv Franaka, Zrinski kod Sigeta, 12 hrvatskih plemena, Dolazak Hrvata, Napoleon u Rusiji (Borodin), Samoborski pejzaž i Nikola Zrinski pogiba od vepra u lovu. U jednoj od luneta nalazi se i latinski natpis, Horacijev stih „Nil sine magno vita labore dedit mortalibus“ (Smrtnicima nije dano ništa bez velikog rada). Vrlo simbolički, jer da nije bilo velikog rada i zalaganja naših prethodnika ne bi bilo ni Muzeja koji je zahvaljujući bogatim zbirkama i raznolikim predmetima koje izlaže, danas na ponos gradu Samoboru i njegovim stanovnicima.