Kapela sv. Mihovila (5x6 m) u Rubešima spominje se 1658. godine kada je zapisano da je imala posvećeni oltar i reljefnu palu izrađenu na starinski način. Crkva je obnavljana 1850. godine, potom i 1896., kako je i uklesano na zabatu trijema, te 2004. godine. Kapela ima zvonik na preslicu ispod koje je napisana godina 1814. Zvono sv. Mihovila je iz 1629. godine, a do 1990. bilo je u kapeli sv. Lucije na kastavskom groblju. Kada su nabavljena zvona za kapelu sv. Lucije, zvono je vraćeno na izvornu lokaciju.
Prvi istarski tabor
Kapela je povijesno poznata jer je na brijegu na kojem se nalazi održan Prvi istarski tabor Hrvata Istre i kvarnerskih otoka, 21. svibnja 1871.
Tabor su priredili Franjo Steidle, Antun Rubeša, Franjo Marotti, Ernest Jelušić, Franjo Kraljić, Franjo Sever i Jakov Velikonja, a trebalo se raspravljati protiv udruživanja Istre, Goričke i Trsta u jednu pokrajinu, o »sdruženju Jugoslavljana«, o uvođenju narodnog jezika u urede i škole te o pomorskoj orijentaciji tih krajeva. Prema suvremenim procjenama, taboru je nazočilo oko 9000 ljudi. Na taboru su govorili E. Jelušić, F. Marotti, Marijan Derenčin i dr., ali kako su vlasti zabranile govore o pokrajinskom ustroju i o ujedinjenju Južnih Slavena, tako su zaključci i zahtjevi bili više okrenuti gospodarskim pitanjima, tj. pitanjima razvoja. Skup je imao velikoga odjeka u Istri, na kvarnerskim otocima i u Hrv. primorju. Pokret su pokušali proširiti i u Dalmaciji, ali bez uspjeha, jer su vlasti zabranjivale takve manifestacije. U Istri su tabori bili prvi oblik političke organizacije i mobilizacije hrvatskog (i slovenskog) naroda u borbi za veća politička prava. Poslije su se slični skupovi održavali pod imenom javnih skupština. Sličan skup održan je 16.XI.1878. u Dolini, a u Kastvu ponovno 1911., ali u drugim okolnostima, jer je narodnjački pokret već polučio neke rezultate svoje borbe.
Rapalski ugovori
Pedesetak metara od kapelice još je uvijek moguće pronaći materijalne ostatke Rapalske granice koja je razdvajala Kraljevinu Italiju i Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Rapalski ugovor, ugovor je između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12. studenog 1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svjetskog rata zbog raspada Austro-Ugarske (Saint-germainski ugovor), talijanske okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.
Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar vanjskih poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je uživala potporu Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom (1915.). Rapalskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori). Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapalskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku. Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca.
