Osnovna škola Sidonije Rubido-Erdödy Gornja Rijeka
OSNOVNI PODACI O ŠKOLI
U školi je nastava organizirana u prostorijama matične škole u Gornjoj Rijeci u jutarnjoj i međusmjeni, te u prostorijama dvaju područnih škola, PŠ Kolarec i PŠ Hižanovec u jutarnjoj smjeni.
Najveći dio upisnog područja Osnovne škole Sidonije Rubido Erdödy smješten je na prostoru općine Gornja Rijeka, a u manjim dijelovima obuhvaćena su i područja susjedne općine Sveti Petar Orehovec te općine Kalnik. Matična škola u Gornjoj Rijeci i PŠ Kolarec nalaze se na području općine Gornja Rijeka, a PŠ Hižanovec na području općine Sveti Petar Orehovec. Važno je napomenuti i to da isto tako i učenici iz manjeg broja naselja naše općine pohađaju nama najbliže susjedne škole u Svetom Petru Orehovcu i u Visokom. Dio upisnog područja nalazi se na prostoru Varaždinske županije tj. grada Novog Marofa.
Učenici koji pohađaju nastavu u OŠ Sidonije Rubido Erdödy putuju iz naselja Fajerovec, Popovec, Obrež, Vojnovec, Hižanovec, Donja Rijeka, Nemčevec, Barlabaševec, Vukšinec Riječki i Kolarec koja su smještena mimo glavnih prometnica, zatim iz mjesta Finčevec, Vukovec, Štrigovec, Dropkovec, Kostanjevec Riječki, Sudovec i Pofuki koja se nalaze uz prometnicu Križevci - Pofuki - Bisag te iz najbližih naselja, Gornje Rijeke i Deklešanca koji nisu uključeni u organizirani prijevoz učenika. Sva djeca iz PŠ Kolarec i PŠ Hižanovec nakon završenog četvrtog razreda predmetnu nastavu pohađaju u matičnoj školi u Gornjoj Rijeci.
PRVA ŠKOLA
Prva škola u Gornjoj Rijeci izgrađena je već 1857. godine dogradnjom kuće lokalnog orguljaša. Radovi su bili vrlo loše i nespretno izvedeni pa je ta dograđena prostorija bila osuđena na rušenje iako su je mještani Gornje Rijeke jako skupo platili i to 740 srebrnih forinti. Tadašnje vlasti naredile su izgradnju nove škole koja je svečano otvorena 1861. godine. Nalazila se je u zgradi današnje ambulante, a koštala je 4700 srebrnih forinti. Platili su je također mještani, koji su dali i besplatne ručne i vozne težake.
Prva školska zgrada izgrađena je 1867. godine.
ŠKOLA U DVORCU
U dvorcu se nastava odvijala od 1956. do 1984. godine kada je škola preselila u novoizgrađenu zgradu.
Sidonija Rubido Erdödy
Grofica Sidonija Erdödy rođena je 7. veljače 1819. u Zagrebu, od roditelja grof Karla (Dragutina) Erdödy i Henriette Harbuval et Chamare. Uz Sidoniju obitelj je imala i sinove Stjepana i Juricu (Đuru) i kći Aleksandrinu. U Razvoru pokrajKumrovca u Hrvatskom zagorju, provela svoje djetinjstvo, iako neki tvrde da je tamo čak i rođena. Roditelji su joj pružili izuzetno obrazovanje, pa je tako Sidonija uz strane jezike (francuski, njemački, latinski) koje je morao poznavati svaki pripadnik plemstva učila i hrvatski što u ono doba baš i nije bilo uobičajeno.
Glazbena poduka bila je povjerena supružnicima Karlitzky (gđa. Karlitzky bila je operna pjevačica njemačkog kazališta u Zagrebu, a njen suprug prvi guslač zagrebačke opere). Vrlo rano Sidonija je ušla u društveni život i priključila se ilirkom pokretu. Već 1833. u dobi od samo 14. godina u zagrebačkoj Streljani izvela je Gajevu budnicu "Još Hrvatska ni propala" uz neviđene ovacije publike. Bilo je to zaista nevjerojatno čudo jer su se sve kazališne i ine kulturne priredbe onoga doba izvodile isključivo na njemačkom jeziku. Time su životni put i slava mlađahne grofice bili osigurani. Godinu dana kasnije u Zagrebu je boravila proslavljena berlinska operna diva Ennes koja je kraće vrijeme ostala na dvorcu grofova Erdödy podučavajući Sidoniju u pjevanju. U drugoj polovini 30.-ih i prvoj polovini 40.-ih godina XIX. st. nastavlja se intenzivna kulturna i društvena djelatnost Sidonije. Prilikom boravka u Beču 1839. do 1841. bilo joj je ponuđeno da postane pjevačica bečke Opere, što je ona odbila kao neprilično za jednu groficu. O tadašnjoj njenoj slavi najbolje govori i podatak da se njen lik našao na onodobnim igračim kartama, a Sidonija je jedina žena koju je Vlaho Bukovac naslikao na zastoru Hrvatskog narodnog kazališta (na toj slici poznatoj kao "Hrvatski narodni preporod" Sidonija je naslikana u pratnji Ivana Kukuljevića Sakcinskog). Sredinom 40.-ih godina često je izvodila pojedine arije iz buduće opere Ljubav i zloba na brojnim koncertima koje su održavali ilirci. Vrhunac svoje slave doživjela je na praizvedbi prve hrvatske opere "Ljubav i zloba" Vatroslava Lisinskog koja je održana 28. III. 1846. u Zagrebu. Sidonija je tom prilikom pjevala lik Ljubice. Nakon praizvedbe Sidonija je istu ulogu odpjevala još sedam ili osam puta (29. i 31. III, 2, 4, 19 i 24. IV, te 23 a možda i 24 X. iste godine). Zanimljivo je da je Sidonija uz svog brata Stjepana jedina od obitelji Erdödy pristala uz ilirski pokret, dok su svi ostali članovi obitelji bili promađarski orjentirani. Sidonija je također bila jedna od rijetkih žena koja se istinski priključila i mogli bismo čak reći odigrala jednu od glavnih uloga u ilirskom pokretu. Nakon Revolucije 1848. društveni angažman popularne grofice prestaje pod pritiskom Bachova apsolutizma, da bi 1861., nakon ponovnog uspostavljanja građanskih sloboda, Sidonija bila izabrana za pokroviteljicu Hrvatskog glazbenog zavoda.
Usprkos brojnim obavezama na kulturnom planu Sidonija je vodila uzoran obiteljski život. Godine 1843. u Mariji Bistrici udala se za svog velikog obožavatelja Antuna pl. Rubido od Zagroja. U tom se braku rodilo dvoje djece Milutin (koji je umro još u djetinjstvu o dobi od 10 godina) i Radoslav. Sretan brak trajao je samo dvadesetak godina jer je Antun Rubido preminuo 21. 4. 1863. Nakon muževljeve smrti Sidonija se povlaći u dvorac Gornja Rijeka kojeg je stekla 1858. godine, i tamo nastavlja u miru živjeti sa svojim sinom Radoslavom vodeći uzorno gospodarstvo i pomažući okolnim seljacima. Sidonija Rubido Erdödy umrla je 17. veljače 1884. u dobi od 65 godina. Pokopana je četiri dana kasnije u obiteljskoj grobnici pokraj župne crkve u Gornjoj Rijeci, gdje se i danas nalazi njena grobna ploča, zajedno sa svojim mužem i djecom. Njezin sin Radoslav, za razliku od svoje majke, postao je privrženi sljedbenik režima bana Khuena Hedervaryja.