Crkva Svetog Vida u Pitomači
Selo Pitomača je od 1706. do 1710. podiglo drvenu kapelu s tornjićem u kome su i zvona, u čast svetome Vidu, mučeniku. Kapela se nalazila nasuprot današnjeg župnog dvora, a oko nje nalazilo se groblje. Pitomača je tada bila područno selo župe u Kloštru Podravskom.
Godine 1710. biskup Mirko grof Esterhazi je u travnju, na molbu Pitomačana osnovao župu sv. Vida u Pitomači. Prvim župnikom je imenovao Đuru Mužinića. Patronatsko pravo nad župom vršila je do 1918. vojnička vlast budući da je Pitomača bila u području Vojne krajine. To se je odvijalo po zapovjednicima đurđevačke regimente i cara. Nakon 1918. patronatsko pravo nad pitomačkom župom pripalo je zagrebačkom nadbiskupu tako da je on sam mogao imenovati i postavljati župnike. Također je naglašeno kako su župljani dužni sami uzdržavati svoju crkvu i svoje duhovnike, ako ih žele imati.
Drvena crkva sv. Vida imala je četiri kvalitetna barokna oltara:
- veliki oltar sv. Vida - djelomično mramoriziran, a djelomično pozlaćen, bio je lijepo kiparsko i barokno djelo
- oltar Blažene Djevice Marije
- oltar presvetog Sakramenta i
- oltar sv. Franje Ksaverskog
- propovjedaonicu
- dva zvona i
- orgulje.
Današnja župna crkva u Pitomači
Kako se Pitomača brzo razvijala i stanovništvo raslo, bilo je potrebno podići novu, zidanu župnu crkvu. Osim toga, stara je crkva zbog vlage i drvenog materijala postala trošna i prijetila je opasnost da se sruši.
Nova, zidana crkva sv. Vida sagrađena je uz glavnu cestu 1782. do 1783. Sagradili su je graničari pitomačke kumpanije broj 6 zalaganjem župnika Vida Bosiljevca. Sagrađena župna crkva jednobrodna je barokna građevina koja ima prostrano svetište koje završava polukružno iznutra i izvana. Lađi su na sredini istočnog i zapadnog zida dodana proširenja polukružnog apsidalnog oblika i tu su smješteni oltari. Duljina cijele crkve s tornjem iznosi 34,12 metara.Iznutra ju je uredio župnik Kovačić od 1891. do 1903. godine i dao joj onaj izgled koji je sačuvala do požara 1968. g. Nastojanjem župnika Josipa Kovačića glavni oltar zaštitnika crkve i župe izradio je Josip Runggaldier u St. Ulrich – Groedenu – Tirol – za 1510 forinti, 1897. Nad drvenim oltarnim stolom bilo je drveno svetohranište s Raspelom na vrhu. Uz svetohranište je sa svake strane bio po jedan manji anđeo u klečećem stavu – adoranti. Drveni retabl u ravnini u sredini iznad svetohraništa imao je uramljenu sliku sv. Vida koju je naslikao Ivan Bauer, slikar i profesor na obrtnoj školi u Zagrebu, ulje na platnu. Svetac je prikazan u času svog mučeništva. Uz sliku sa svake strane retabl je imao po dva stupa ispred kojih su postavljeni kipovi sv. Petra i Pavla. U atici je postavljena slika Presvetog Trojstva, djelo slikara Ivana Bauera. Osim velikog oltara, bili su: oltar sv. Ane – Presvetog Srca Isusova; oltar sv. Josipa; oltar Majke Božje; oltar sv. Valentina. Crkva je imala propovjedaonicu, postavljenu na zapadnom zidu između oltara Presvetog Srca Isusova i Majke Božje; postaje križnog puta, naslikane na platnu i orgulje koje su izgorjele u požaru. Crkvu je prvi oslikao 1902. Oton Iveković, profesor na obrtnoj školi u Zagrebu. Barokno pročelje crkve raščlanjeno je pilastrima – njih četiri – vijencem i prozorima. Prvu drvenu kupolu kupolu na tornju dao je 1814. podići župnik Petar Maraković. Župnik Kovačić dao je urediti prostor oko crkve tako da je najprije taj prostor s južne i zapadne strane podzidan, a neravno tlo izravnato. Zasijana je trava, zasađene lipe i omorike. Župnik Petar Mihinić dao je 1932. oko crkve napraviti betonsku ogradu.
Fatalni požar i obnova crkve
Vatra se pojavila u predjelu Riegerovih orgulja od električne instalacije. Malo pomalo je tinjala u noćnim satima dok se pred ujutro 23. studenoga 1968. godine nije rasplamsala i iz orgulja proširila na toranj i na tavan crkve. Kako je i strop crkve do svetišta bio drven, vatra je brzo zahvatila strop i sav namještaj u lađi i svetištu crkve. Kad su najbliži susjedi i prolaznici na cesti zapazili požar, bilo je već prekasno. Tog jutra nije bila ispravna ni vatrogasna sirena, a nije se moglo više ni zvoniti na uzbunu jer su užeta zvonova tada već bila izgorjela. Kad se srušio i gornji dio drvene kupole tornja s jabukom i križem, crkva je izgorjela. Sačuvana od požara ostala je sakristija i nad sakristijom mali kor, vjeronaučna soba i sve crkvene stvari koje se obično u sakristiji čuvaju – odijela i sveto posuđe. Spašeni su gotovo svi kipovi s oltara, a i svijećnjaci od kovine i kromirani.
Biskup Franjo Kuharić došao je oko 10 sati prije podna toga dana iz Zagreba i u ime nadbiskupije položio prvi prilog od milijun starih dinara te se već istog dana u popodnevnim satima započelo s obnovom. Nakon godinu i po dana župna crkva bila je gotovo potpuno obnovljena i iznutra tako uređena da je na blagdan sv. Vida – 15. lipnja 1970. – svečanim načinom posvećena. Posvetu je obavio tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić. Valja istaknuti da nikada Pitomačani nisu bili tako zauzeti i velikodušni, tako složni i jedinstveni kao u obnovi svoje župne crkve. Bratska pomoć je stizala iz susjednih podravskih župa, a posebno Kloštra u iznosu oko pet i pol milijuna starih dinara, uz prilog međunarodnog Caritasa iz Rima koji je iznosio 10 tisuća njemačkih maraka. Sve ostale izdatke koji su iznosili preko 52 milijuna starih dinara, ne računajući besplatne dobrovoljne radove sela i župe, pokrili su župljani. Crkva je potpuno obnovljena 1975.g.
Sveti Vid
Sveti Vid (Mazzara del Valla, otoku Sicilija, 3. stoljeće) bio je progonjeni kršćanin njegovo se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko g. 304. ili 305. Kult mu se počeo širiti oko 600. godine kada je o njegovom životu i mučeništvu bila sastavljena prva legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu. Tada je u rimskoj pokrajini Lukanija napisano djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac, po imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baš u doba velikog Dioklecijanova progonstva pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti. Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaše opsjednut. Unatoč tomu, bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja bačen je u kotao vrelog ulja. No iz njega bi spašen od anđela koji ga otprati u Lukaniju, gdje mladić umre. Godine 756. njegove su relikvije bile prenesene u St. Denis kod Pariza. Godine 836. Vidove je relikvije opat Hilduin dao slavnome samostanu Korvey na rijeci Weseru. Taj samostan kasnije postade središtem štovanja sv. Vida. Sv. Vjenceslav, češki vojvoda, dobio je u Korveyu ruku sv. Vida i prenio je u Prag, sagradivši njemu u čast crkvu. Na temeljima te crkve podići će se kasnije divna gotska katedrala, možda jedna od naljepših crkava katoličkoga svijeta.Kult Sv. Vida zahvatio je snažno slavenske zemlje gdje je, čini se, zbog sličnosti imena nadomjestio stari slavenski poganski kult Sventovida. Stoga su crkve Sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle Sv. Vid "sve vidi". U našim krajevima Sv. Vid bio je zaštitnik očiju, odnosno ljudskog vida, a to je bilo moguće samo u južnoslavenskim jezicima, gdje sveti Vid "vidi" gdje njegovo ime glasi Vid, a ne Vit, Veit, Vito, Guido ili Guy. Ikonografija ga prikazuje kao mladića s palmom, u kotlu , katkad s gavranom i lavom. Mladenački lik sv. Vida u kotlu najučestaliji je njegov ikonografski motiv. Kod nas je najpoznatija katedrala Svetog Vida u Rijeci (Rijeka) čiji je zaštitnik. Svetog Vida zazivaju u pomoć padavičari, histerici, opsjednuti. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti, kad valja izvesti neke teške zadatke. Kao svoga zaštitnika slave ga apotekari, pivari, gostioničari, podrumari, kazandžije, vinogradari, glumci. Preporučuju mu se i ljudi slabog sluha i vida. Godine 1991. u Starigradu kraj Koprivnice je bila osnovana udruga koja je njegovala štovanje Sv. Vida (kasnije nazvana Kulturno-prosvjetiteljsko društvo "Fran Galović", koje se zalagalo za obnovu njegovog štovanja u okolici Koprivnice, Podravina. Želja udruge je bila da se obnovi Kapela Svetog Vida kraj Koprivnice)