Ulica Krunoslava Heruca 1

HERUC, Krunoslav (Krunislav Stjepan; Geruc, Krunoslav Georgijevič), novinar, bibliograf i knjižar (Križevci, 18. VIII. 1859 — ?, nakon 1928). Maturirao 1878. u varaždinskoj gimnaziji. Na zagrebačkom Sveučilištu započeo studij prava, završio 1882. studij filozofije na Mudroslovnom fakultetu te se zaposlio u Hartmanovoj knjižari kao poslovodni pomoćnik. God. 1885. za Khuen-Héderváryjeva banovanja mora napustiti Hrvatsku kao pristaša Stranke prava te uz pomoć svojih zagrebačkih veza s bugarskim revolucionarima emigrira u Bugarsku. Ondje djeluje kao novinar i od ljeta 1885. šalje dopise pravaškoj Slobodi, prateći zbivanja u političkome i društvenome životu te prevodi bugarske pisce (Z. Stojanov, D. Starov). Bio je član tajnoga revolucionarnoga komiteta za sjedinjenje Bugarske i Rumelije te dragovoljac u bugarskim postrojbama za bugarsko-srpskoga rata u studenome 1885. Zbog sudioništva u političkim previranjima morao je 1886. emigrirati u Rusiju; najprije u Odesu, potom u Sankt Peterburg. Pismima iz Rusije javlja se u Slobodi (prosinac 1886 – travanj 1887), Hrvatskoj (1890, 1894–95, 1918) i Hrvatskome pravu (1905–08), a literarnim prilozima u Smotri i Domu i svijetu. Potpisivao se inicijalima, pseudonimom Kroatov ili punim imenom. Surađuje i u ruskim časopisima Sankt-Peterburgskije vedomosti, Slavjanskije izvjestija i Novoje vremja, s čijim vlasnikom A. S. Suvorinom, novinarom i izdavačem, uspostavlja poslovne veze i zapošljava se u njegovoj knjižari. Uz novčanu potporu Slavenskoga društva utemeljuje i 1887–93. vodi Rusko-slavensku knjižaru skladište, promiče rusku književnost među slavenskim narodima i sastavlja opširnu bibliografiju slavenskih knjiga. Preko knjižare uspijeva otpremiti u Beč i cijelo izdanje zabranjenih Tolstojevih Pučkih pripovijesti, koje su se u hrvatskome prijevodu pojavile već 1888. Nastupao je sa slavenofilskih pozicija podupirući sveslavensku uzajamnost i kulturnu suradnju, sjedinjenje svih Slavena na načelu ravnopravnosti, kritizirajući ruske slavenofile poradi vjerske isključivosti. Pisao je F. Račkomu i A. Radiću tražeći potporu za svoju djelatnost, a u pol. 1889. u okviru programa izradbe rusko-slavenskih rječnika neuspješno angažira M. Lovrenčevića za rusko-hrvatski rječnik, pa se sam prihvatio posla. Nakon ukidanja kmetstva u Rusiji, zauzimao se za agrarne reforme i reorganizaciju zemljišnoga posjeda u korist seljaka, no prave probleme ruskoga društva nije uspio sagledati zbog nekritičnosti prema carskome državnom aparatu. Iz tih razloga u njegovim dopisima nema traga o događajima koji su potresali Rusiju (atentat na Aleksandra III. 1887, seljački nemiri 1902, revolucija 1905–07). Uspio je zainteresirati S. Radića za rad u organizaciji Ruskoga zrna, udruge koja je utemeljena za promicanje poljodjelstva u slavenskim zemljama. Radeći kao bibliograf i knjižar u carskoj Dumi, organizirao je 1908. izložbu povremenoga ruskog tiska. Za I. svjetskog rata osniva Rusko-hrvatsko društvo u čast J. Križanića za zaštitu hrvatskih ratnih zarobljenika, koji su prisilno bili unovačeni u 1. srpsku dobrovoljačku diviziju, sa čijim se zapovjednikom Mihajlom Živkovićem sukobio zbog njihova ponižavanja i maltretiranja te pokolja trinaestorice Hrvata u Odesi 1916. Nakon Listopadske revolucije javlja se 1918. iz Tbilisija, gdje vodi Kavkaski bibliografski institut i Državnu knjižaru Gruzijske Republike, a i tajnik je poljodjelskoga društva. Iako ideju slavenske uzajamnosti i ruskoga zaštitništva pred germanizacijskom opasnošću nije napuštao do kraja života, u pismu L. Vojnoviću 1894. piše: »Mi i Rusi bili smo i biti ćemo svagda braća, no oni će nas štovati i uvažavati samo tada kada se mi tamo doma okrilimo, ojačamo i kada ne budemo od njih tražili zaštite i pomoći.« Posljednji je spomen o njem iz lipnja 1928, prema kojem se treću godinu nalazi paraliziran u Donjim Brckovljanima (I. Očak).

Ivan Očak i Redakcija (2002)