Dravski put #-2 - Rudnik Kloštar Vojakovački
Kako sam u međuvremenu ustanovio najvjerojatniju rutu "Dravskog puta" , krećem u negativno brojenje tj. odbrojavanje do sv. Ivana Žabna...
U nizu je serijala "Dravski put", koji se protezao čak od Sv. Ivana Žabno, pa sve do same Drave, kuda su ljudi sa zaprežnim kolima odlazili po Dravski pijesak koji im je koristio za gradnju kuća! Ovaj moj dio traila ide od Kloštra Vojakovačkog preko Dnjana, Treme (Osuđevo), pa preko Starog brda do Treme Gornje selo, dalje preko Brestaka i šume Kosturača te konačno do Lanišća i Sv. Ivana Žabna
Križevački ugljenokopi - Vojakovački Kloštar
Ugljenokop je bio otvoren oko 800 m istočno od željezničke postaje Vojakovački Kloštar koja je udaljena 8 km od Križevaca. Prvi rudarsko – istraživački radovi započeti su 1904. godine, a do 1918. godine ugljen se otkopava za potrebe tvornice ulja „Danica“. Od 1919. godine koncesiju za rudarenje posjeduje privatni poduzetnik V. Lemer, koji 1945. godine predaje rudnik poduzeću „Križevački ugljenokopi“. Eksploatacija je trajala do 1968. godine, kada je rudnik zatvoren. U razdoblju 1981.-1982. godine izvršeni su opsežni istražni radovi s ciljem ponovnog otvaranja rudnika do kojeg ipak nije došlo. Ugljenonosne naslage (tzv. „Rhomboidea naslage“, starost gornji pont) na širem području ugljenokopa tvore antiklinalu kojoj se duža os pruža smjerom sjever-jug, a krila su blago nagnuta prema istoku i zapadu. Rudnik Vojakovački Kloštar nalazi se na zapadnom krilu antiklinale, gdje su ugljeni slojevi vrlo blago položeni prema zapadu pod kutom od 2-7°.
Utvrđeno je više ugljenih slojeva od kojih je sedam (debljine veće od 0,80 m) uzeto u obzir za obračun bilančnih rezervi.
Poduzeće se bavilo istraživanjem ugljenih nalazišta, eksploatacijom ugljenokopa i prodajom ugljena. Poduzeće je do 1951. godine bilo smješteno uz željezničku prugu u mjestu Carevdar, a nakon tog u Vojakovačkom Kloštru, te se bavilo eksploatacijom lignita na cijelom križevačkom području. Do 1950. godine ugljenokopi su imali dvije prometne uprave u Carevdaru i Majurcu, te istražne radove u Vratnom, a postojali su i neproizvodni pogoni vozni park, mehanička radionica i pilana.
Godine 1950. ukinute su prometne uprave, te su se osnovali pogoni u Vojakovačkom Kloštru, Carevdaru i Majurcu i istražni radovi u Žibrinovcu. Već iduće 1951. godine zbog nerentabilnosti su privremeno zatvoreni svi pogoni osim Vojakovačkog Kloštra, a 1957. godine preuzet je bio od Poljoprivredne zadruge Dedina pogon za proizvodnju lignita Dedina, no već su početkom ožujka 1957. godine privremeno obustavljani radovi radi visokih troškova transporta.
Tokom 1959. otvara se novi pogon u Rajićima. Stoga 1961. godine u sklopu Ugljenokopa djeluju pogoni u Vojakovačkom Kloštru i Rajićima, te Centralna radionica koja je obuhvaćala željeznički promet, cestovni promet i građevinsku grupu. Kao i drugi ugljenokopi i ovaj ugljenokop je imao velikih problema s radnom snagom i to uglavnom velikom fluktuacijom radne snage, nedostatkom kvalificiranih radnika i veliki broj neproduktivne radne snage. Velika fluktuacija bila je više nego očita budući da je na primjer u 1960. godini kada su u ugljenokopu radila ukupno 372 radnika, od tog 332 u proizvodnji i 39 u administraciji, a tokom te godine je iz ugljenokopa otišlo 338 radnika, a došlo 336, dakle izmijenila se je gotovo cjelokupna struktura radne snage.
Ništa bolja situacija u ugljenokopu nije bila ni u 1962. godini kada je bila predviđena proizvodnja od 50.037 tona, a proizvedeno je svega 32.316 tona odnosno 65% plana. Na neizvršenja plana utjecalo je pomanjkanje produktivne radne snage, slaba tehnološka opremljenost rudnika, teška tehnološka proizvodnja i izostanci s posla. Godinu 1962. također je okarakterizirala velika fluktuacija radne snage budući da je u poduzeće došlo 187 radnika, a otišlo 196, a razlozi odlaska u druga poduzeća bili su veća zarada i lakših uvjeta rada.