Premužićeva #1
Premužićeva staza longitudinalni je visinski turistički put koji je građen 1930-1933. po projektu šumarskog inženjera Ante Premužića u vrijeme kad je radio u Direkciji šuma na Sušaku. On je vješto iskoristio dužinu planine, neprekidan visinski pojas, panoramu ljutoga krša i vidikovce na more, poštujući i estetske i izvođačke principe. Staza počinje u blizini Zavižana i proteže se do Baških Oštarija. Ne izbjegava težak teren nego ga svladava na taj način da pješaku omogući prolaženje kroz najljući krš u lakoj šetnji, gotovo stalno na prosječnoj visini od oko 1500 m. Gradnja uzdužne planinarske staze započela je 1930. godine. Financirali su je zajednički Direkcija šuma na Sušaku (Rijeka), Hrvatsko planinarsko društvo i Kraljevska banska uprava Savske banovine. Zbog nedostatka financijskih sredstava gradnja staze zastala je čitavu jednu sezonu, a dovršena je u ljeto 1933. godine, kad je završena i najteža dionica u dužini od 1,5 km od Čepuraša do Gromovače.
Njezina najljepša dionica vodi kroz najnepristupačniji dio Velebita – labirint Rožanskih kukova - i jedini je hrvatski planinarski objekt atraktivan u europskim mjerilima. Put je veoma lak i ugodan jer nigdje nema jačeg uspona, a orijentacija je laka čak i u najgušćoj magli jer se zbog neprohodnosti okolnog terena ne može s nje odlutati. Staza je široka 1,20 m a nagib joj je do 12%. Dužina Staze zračnom linijom Oltari - Oštarije iznosi 45 km, a duljina same Staze s odvojcima oko 60 km.
Osim za solidnu, zapravo genijalnu izvedbu, Premužić je zaslužan zato što je u vrijeme kad su djeca u Velebitskom podgorju umirala od gladi, gradnjom Staze dao Primorcima, inače vrsnim djelatnicima u kamenu, mogućnost da djeci priskrbe za kruh.
Danas bi izgradnja Premužićeve staze kroz Rožanske kukove bila protuzakonita jer su kukovi strogi prirodni rezervat. U takvom je rezervatu po Zakonu o zaštiti prirode zabranjeno bilo kakvo djelovanje ljudske ruke, a upravo je kroz kukove prosječen najljepši dio Premužićeve staze, koja je službeno proglašena - kulturnom baštinom!
Kasnije se produžila Premužićeva staze od Oštarija do kraja južnog Velebita, što on nije mogao jer u njegovo doba taj dio Velebita nije pripadao njegovoj Direkciji šuma na Sušaku. Budući da planinarima nisu dopuštala skromna sredstva amaterske planinarske organizacije, od Oštarija dalje prema jugu upotrijebili su postojeće pučke staze, povezali ih 1968-1969. uzdužnom markacijom i cijelu stazu nazvali Velebitski planinarsku put (VPP). Na njemu je uređeno nekoliko skloništa. Premužić je za taj pothvat odao priznanje time što je unatoč poznoj dobi došao kao 70-godišnjak na otvorenje VPP-a na Zavižan 4. srpnja 1969.
Deset godina kasnije. na 10-godišnjicu VPP-a i 80-godišnjicu života Premužića, na jednoj glatkoj stijeni iza Čepuraša pored Staze 30. lipnja 1979. dali uklesati spomen-natpis: "Planinarska staza Ante Premužića, građena 1930-33, PSH 1979." (umro je nekoliko mjeseci poslije toga). Učinjeno je to po uzoru na rimski "Pisani kamen" kod izvora Begovače na Velebitu koji dva tisućljeća odolijeva zubu vremena. VPP je u cjelini do danas prošlo preko tri tisuće registriranih planinara koji su za to stekli značku priznanja i zasigurno višekratno veći broj neregistriranih.
Najljepši dio Staze i VPP-a, onaj kroz Rožanske kukove u sjevernom Velebitu, s vremenom je stekao status simbola i postao najpopularnijom planinarskom turom u Hrvatskoj. Kroz taj, nekoć najteže prohodan dio Velebita, danas se može proći lakim jednodnevnim izletom. Izletnici ujutro stižu autobusom do parkirališta pod Zavižanom, odakle šetnjom od pet-šest sati stignu do Alana, gdje ih autobus dočeka, tako da navečer mogu stići svojim kućama. Iako je Staza stara 80 godina, tako je solidno građena da je i danas prohodna makar nije bila sustavno održavana. Ponegdje se odronio rubni kamen, a u šumi su je suzili odroni zemlje i vegetacija. Osim kamenitih vidikovaca kao što su npr. Gromovača i Crikvena, na tom malom dijelu Staze stekli su tijekom godina popularnost i brojni usputni objekti. To je, ponajprije, planinarski dom na Zavižanu, zatim malo dalje Velebitski botanički vrt i na pola puta Rossijevo sklonište. Slijedi impozantan krš Rožanskih kukova, gdje se pedesetak metara od Staze nalazi jama Meduza duboka 707 metara. Godine 2001. otkrivena je u njoj najdublja podzemna okomica na svijetu – 450 metara čistoga pada. Dionica završava na cestovnom prijevoju Veliki Alan, gdje se nalazi planinarska kuća. NP Sjeverni Velebit postavio je na toj dionici 26 ploča s informativnim pločama tako da je ona dobila značaj poučne staze.
