Premužićeva #4
Premužićeva staza longitudinalni je visinski turistički put koji je građen 1930-1933. po projektu šumarskog inženjera Ante Premužića u vrijeme kad je radio u Direkciji šuma na Sušaku. On je vješto iskoristio dužinu planine, neprekidan visinski pojas, panoramu ljutoga krša i vidikovce na more, poštujući i estetske i izvođačke principe. Staza počinje u blizini Zavižana i proteže se do Baških Oštarija. Ne izbjegava težak teren nego ga svladava na taj način da pješaku omogući prolaženje kroz najljući krš u lakoj šetnji, gotovo stalno na prosječnoj visini od oko 1500 m. Gradnja uzdužne planinarske staze započela je 1930. godine. Financirali su je zajednički Direkcija šuma na Sušaku (Rijeka), Hrvatsko planinarsko društvo i Kraljevska banska uprava Savske banovine. Zbog nedostatka financijskih sredstava gradnja staze zastala je čitavu jednu sezonu, a dovršena je u ljeto 1933. godine, kad je završena i najteža dionica u dužini od 1,5 km od Čepuraša do Gromovače.
HPD iz Zagreba je četiri godine nakon izgradnje Staze povjerio svom "izvjestitelju za izlete i označenje puteva" Slavku Šagovcu da opiše sve velebitske staze markirane od 1935. do 1937. Njegov "Opis puteva po Velebitu" i danas ima posebnu vrijednost zato što su u njemu zabilježeni brojni narodni toponimi koji su nakon raseljavanja velebitskih stanovnika najvećim dijelom zaboravljeni. Šagovac očito nije uspio utvrditi narodna imena pojedinih vrhova u Rožanskim kukovima pa rabi nazive koje su im nadjenuli planinari po uglednim članovima HPD-a u Zagrebu Dragutinu Hircu, Ljudevitu Rossiju, Josipu Pasariću i Vjekoslavu Novotniju. (Skupinu kukova koje Krajač je prvi opisao, a nije doznao narodno ime, sam je nazvao Krajačevim kukovima.) Bez Šagovčeva opisa bilo bi zauvijek izgubljeno toponomastičko blago i stoga je korisno da iz te, danas posve zaboravljene brošure, kroz slijedeće cacheve "prepišem" dio o Premužićevoj stazi (bez osuvremenjivanja pravopisa).
