Vodovod i piva
U roku od godine dana produžen je opskrbni cjevovod od Buja, preko razdjeljnog rezervoara Kastanjari, jednim krakom preko Petrovije do Umaga, drugim preko Brtonigle do Novigrada. Paralelno s civilnim, gradio se i vojni vodovod. U Buzetu je izgrađena posebna crpna stanica s dvije horizontalne klipne crpke, svaka kapaciteta 30 l/s, manometarske visine oko 950 metara. Voda se tlačila u rezervoar Žbevnica, tunelske izvedbe. Iz ovog rezervoara voda je gravitacijom, pomoću nekoliko drugih rezervoara, tekla do potrošnih mjesta, od Hrpelja - Kozine sve do Klane i Mučića.
Osim vojske, iz tog su sustava vodu dobila i sva mjesta kroz koja je ili pored kojih je prolazio glavni cjevovod. Grad Buzet priključen je na sustav Istarskog vodovoda 28. listopada 1933. godine, ali je potpuna rekonstrukcija i proširenje mreže dovršeno 11. srpnja 1935. godine. Dana 15. kolovoza 1937. godine završen je ogranak za opskrbu vodom Savudrije. Do početka Drugog svjetskog rata, od značajnih mjesta, vodu su još dobili: Poreč, Pazin i Motovun, odnosno projektirana je mreža lijevo od rijeke Mirne.
Voda i piva usko su povezani jer jedna bez druge ne mogu, no kakva je veza između pive i boce??
N 45° 23.(zadnja)(zadnja)(druga)′
E 13° 59.(druga)(prva)(srednja)′
Za čuvanje piva danas je upotrebljavamo naprosto redovno. Netko bi možda rekao da je tako od pamtivijeka. To, međutim, baš i nije istina, ali kakva je zapravo povijest pivske boce znaju tek rijetki.
Prvi je put staklena boca upotrijebljena početkom 15. stoljeća, no u to vrijeme boce nisu bile slične današnjima. Pivska boca kakvu poznajemo danas nastala je 1821. godine u engleskom Bristolu, a 1841. godine u Pragu. U to vrijeme boce su imale patentni zatvarač od žičane poluge s porculanskim čepom podloženim gumom (beugel bottle ili swing top, odnosno na njemačkom govornom području bügelflasche). Zastupljenost staklenih pivskih boca bila je u početku više nego skromna, ali ova je ambalaža našla svoj put do velike pozornice. Skladištenje i distribucija piva u bačvama, koja je u ono vrijeme bila uobičajena, bila je vrlo zahtjevna i isplatila se samo pivnicama. Ostali konzumenti morali su poći put pivnice s vrčem i natočiti pivo.
U početku pivovare nisu prihvatile staklene boce, nego su flaširanje najprije primjenjivale razne privatne punionice, koje su držali uglavnom uspješniji ugostitelji ili hotelijeri, koji su si mogli priuštiti skupu opremu za flaširanje. Zanimljivo je da je u Češkoj od početka korištenja staklenih boca postojao sistem kauciranja boca, sličan današnjem. Pri tom je bilo važno tko je vlasnik boce, pa su se one dijelile na pivovarske, čiji je vlasnik bila pivovara, i pivske, koje su posjedovali vlasnici punionica. Karakteristično je za staklene boce bilo i njihovo umjetničko oblikovanje.
Kraj 19. stoljeća vrijeme je korjenitih promjena za pivsku bocu. Kao prvo, pojavile su se papirnate etikete, a kao drugo, promijenila se njihova zapremina. Do 1875. godine zapremina staklene boce bila je uglavnom jedna „holba", što je bila donjo-austrijska mjera za zapreminu, a iznosila je otprilike 0,7 litara, a tada su uvedene boce od pola litre i jedne litre. Važna godina u povijesti pivske boce je i 1892. kada je u Baltimoru William Painter izmislio krunski zatvarač, koji je danas najrasprostranjeniji pivski zatvarač.
Do masovne upotrebe staklene boce za pivo dolazi početkom 20. stoljeća. Valja spomenuti da je flaširano pivo u to vrijeme bilo skuplje od točenog, pa su si ga mogli priuštiti samo imućniji slojevi. Danas je odnos cijene flaširanog i točenog piva obrnuta.
N 45° 23.(zadnja)(zadnja)(druga)′
E 13° 59.(druga)(prva)(srednja)′