U dubini stare šume, gdje sunce rijetko kad dopire do mahovine, postojalo je "drvo" a na njemu je, kredom iscrtan u savršenom krugu, stajao samo jedan znak: π.
Nije bio grubo nacrtan. Linije su bile precizne, gotovo neprirodno glatke, kao da ih je netko urezao bez dodira ruke. Ispod znaka, sitnim slovima na starinskom jeziku koji više nitko ne govori, pisalo je:
„Što dalje ideš, to manje shvaćaš.“
Lokalni lovci su ga zvali "drvo" koji broji.
Pričali su da svake godine, točno 14. ožujka u 1:59, kada se magla spusti najgušće, on počne tiho pjevati. Ne glasom. Već ritmom – beskrajnim, lebdećim nizom brojki koje se nižu bez kraja. 3… 1… 4… 1… 5… 9… 2… 6… i dalje, i dalje, sve tiše, sve dublje u šumu.
Jedan dječak, kojeg su zvali samo Pero, odlučio je poslušati do kraja.
Stajao je pred njim cijelu noć. Brojke su postajale sve sporije, sve tiše… sve bliže nečemu što nije broj, nego osjećaj. Kao da šuma sama diše kroz te znamenke.
U jednom trenutku, točno kad je π dosegao 100. decimalu, Pero je shvatio da više ne stoji na istom mjestu.
Šuma se pomaknula.
Ili je on postao dio nje.
Kad su ga ujutro pronašli, sjedio je naslonjen na kamen, oči otvorene, ali prazne. Na dlanu mu je, sitnim, savršenim rukopisom, pisalo:
3.14159265358979323846…
Nije prestajalo.
Još uvijek piše.
A šuma – šuma samo šuti i broji dalje.
Jer π nikad ne staje.
A ni šuma koja ga čuva.
Da bi došli do podataka za ovaj Bonus cache - morate proći 14 misterija - Geocaching on Pi day prikupiti podatke koji se nalaze u kutijicama te ih uvrstiti u formulu:
N 46° 07.ABC
E 16° 47.DEF