Crkva Sv. Marije Snježne u Belcu
Današnja župna crkva Sv. Marije Snježne spominje se prvi put 1676. godine kao kapela u Kostanjevcu (sada Belcu).
Ovu zavjetnu kapelu posvećenu Sv. Mariji, dala je izgraditi Elizabeta pl. Keglević-Erdody 1674. godine. Prvotno je građevina imala nepravilno svetište, i po svemu sudeći bila je izgrađena u gotičkom stilu. Kroz cijelo jedno stoljeće je dograđivana i proširivana, da bi svoj današnji izgled dobila u baroku 1739. godine, kada su joj prigrađene kapela i sakristija. Uz zapadno pročelje podignut je zvonik, a uokolo crkve cinktura, zid s kulama i trijemom. Zidarski radovi bili su gotovi 1740. godine. Idejni poticatelj pregradnje ove crkve bio je plemić Adam Najšić sa suprugom Cecilijom Kristinom rođ. Matačić.
Od osobitog je značaja unutrašnjost crkve gdje zidne slike i pozlaćeni drveni inventar tvore bogati barokni ambijent. Pet oltara: glavni (Sv. Marije Snježne) i četiri sporedna (Sv. Barbare, Sv. Josipa, Sv. Stjepana prvomučenika i Sv. Krunice ) izradili su od 1739. do 1743. nekolicina majstora. Među njima se ističe štajerski kipar Josef Schokotnig iz Graza koji je u Belcu izveo dva bočna oltara i propovjedaonicu.
Unutrašnjost crkve oslikana je od 1740. do 1742. godine. Glavni majstor bio je Ivan Ranger uz tri pomoćnika, također pavlinska redovnika. Figuralni sadržaj belečkih fresaka raspoređen je uglavnom po svodovima crkvenoga broda, kapela i apside.
Zidne slike, kojima je pokriven svaki komad zida, dinamični kipovi i tipična barokna drvorezbarske dekoracija, uz promišljeno djelovanje svjetlosti daju vrhunsku baroknu scenografiju.
Nasuprot mirnom vanjskom izgledu, unutrašnjost zaustavlja dah - raskošni oltari bogato ukrašeni drvenim skulpturama pozlaćenih svetaca i malih anđela, najljepša barokna propovjedaonica u Europi, korska ograda, pjevalište, orgulje i freske koje iluzionistički produbljuju prostor.
Glavni oltar Sveta Marija Snježna
Godine 1912. provedena je cjelovita obnova crkve za vrijeme župnika Frana Cesarca. Radovi su izvedeni uz nadzor Đ. Szabe, B. Šenoe i arhitekta M. Pilara. Nakon toga bili su izvedeni radovi na propovjedaonici 1957. koji su se kasnije pokazali neadekvatnim. Početkom 70- tih Restauratorski zavod Hrvatske započeo je radove u crkvi, ugradili su se uređaji za elektroosmotsko uklanjanje kapilarne vlage kako bi se isušili zidovi. Izvedena su istraživanja crkve i restauratorski radovi na zidnim slikama u kapelama sv. Stjepana i sv. Krunice, no radovi su bili prekinuti zbog nedostatka novaca. Tek 1990. krenulo se u nove radove i tada je obnovljena vanjska fasada crkve. Godine 1994. osnovano je Društvo za obnovu i zaštitu crkve Marije Snježne koje je uputilo zahtjev HRZ-u za stručnim radovima na oltaru sv. Barbare nakon kojeg se pristupa cjelovitoj obnovi cijele crkve. Jedan od pokretača ideje o obnovi crkve bio je biskup Marko Culej. U idućih 5 godina restauriran je oltar sv. Josipa , izvedena je drenaža u crkvi i sakristiji, postavljeno je podno grijanje, nova električna instalacija i novi kameni pod. Prilikom tih radova 1997. pronađeni su ulomci kamene plastike. Godine 2010. završeni su restauratorski radovi na svim oltarima i zidnim slikama u crkvi pod Hrvatskim restauratorskim zavodom i voditeljstvom prof. Danutom Misiudom. Glavni sponzori koji su financijski potpomogli konzervatorsko-restauratorske radove su INA d.d. Zagreb, Ministarstvo kulture RH, Montmontaža d.d. Zagreb, Jadrankamen d.o.o, Krapinsko-Zagorska županija i Grad Zlatar.
Župna crkva Sv. Marije Snježne posljednji put je obnovljena 1994.-2005. godine.
Europa u malom zagorskom selu Belec
Hrvatsko Zagorje, sa svojom graditeljskom i umjetničkom baštinom izrazitog srednjoeuropskog duha, odavno je u kulturološkoj karti Europe. Na južnim obroncima Ivanščice, u pastoralnoj idili malog zagorskoga sela Belec, nalazimo zavjetnu crkvu Sv. Marije Snježne, remek-djelo hrvatskog baroka, a njezin crkveni inventar ubraja se u najljepši i najbogatiji primjerak graditeljske baštine baroka u Europi. A samo 15 km zapadno od Belca, u Loboru, nalazimo najstarija svjedočanstva o građevnoj djelatnosti Hrvata iz vremena pokrštavanja.
Ivanščica (Ivančica) je najviša planina Hrvatskog zagorja: duga je oko 30 km i pruža se u smjeru istok-zapad, s najvišim vrhom na 1061 metara. Ime je dobila po ivanovcima (hospitalcima – malteškim vitezovima), viteškom redu utemeljenom na početku Križarskih ratova (1099.), koji su nakon ukinuća templara (1312.) naslijedili njihove posjede na Ivanščici.
U podnožju Ivančice lijepo se vidi plemički grad/utvrda Belec (Belecgrad), izgrađen u drugoj polovini XIII st., a napušten u prvoj polovici XVIII st. Građen je kao dio lanca obranbenih utvrda (Lobor – Oštrc – Belec – Milengrad – Grebengrad, tzv. sjeverozapadna transvezala hrvatskih burgova) na južnim obroncima Ivančice. Smješten je na izdvojenom stjenovitom vrhu visokom 580 metara (posebno su strme sjeverna i istočna padina), približno tri kilometra sjevernije od Belca.