WARNING! - (This cache is from Slovakia) UPOZORENJE! - (Ovo cache je iz Slovačke).
Samostan sv. Jerolima
Franjevački samostan Sv. Jeronima u Ugljanu na istoimenom otoku, 15. stoljeće.
Samostan se nalazi na rtu koji sa sjeverne strane zatvara luku Ugljan i na samoj pješčanoj plaži Mostir. Samostan je kao obiteljsku zadužbinu 1430. godine utemeljio Šimun Benja, djed modruškoga biskupa Šimuna Kožičića Benje, osnivača glagoljske tiskare u Rijeci (1460.-1536.). U samostanskom klaustru nalazi se njegova bogato ukrašena nadgrobna ploča. Crkva Sv. Jeronima posvećena je dana 21. svibnja 1447. godine. Graditelj je Juraj Lukači-Zavaliska.
Samostan i crkva posvećeni su Sv. Jeronimu, zaštitniku Dalmacije i legendarnom "izumitelju" glagoljice. Papa Martin V. dopustio je Maloj braći da se nastane u ovom mjestu o čemu svjedoči njegovo pismo upućeno opatu samostana Sv. Krševana.
Darežljivost obitelji Benja potaknula je i druge dobrotvore među kojima se spominje i ovo: "Godine 1453. plemenita gospoja Katarina, žena plemenitog čovjeka Doima de Cedolina, plemića zadarskog odredi da njezino tijelo bude pokopano u ovoj crkvi Sv. Jeronima u Ugljanu." Odredila je također da se za pokoj njezine duše i duša njezinih bližnjih, poslije njezine smrti, prihod od njezine kuće u prvoj godini ima dodijeliti povjerenicima za popravak samostana.
Obitelj Benja posebno se istaknula skrbi za samostan i crkvu. Tako je i Šimun Benja Kožičić, modruški biskup dao obnoviti gradnju, znatno je povećao, a crkvu je opremio potrebnim namještajem o čemu svjedoči zapis iz 1531. godine. Biskup Šimun se istaknuo na Lateranskom koncilu svojim govorom koji je u cijelosti sačuvan i svjedoči o njegovoj učenosti i umnosti.
Biskupova je nadgrobna ploča najbogatije ukrašena i smještena je u sredini. Uz natpis prikazuje i biskupov grb, uokviren akantusovim lišćem, panteru, te orlove i harpije. Grb je uokviren hrastovim granama pri vrhu povezanih vrpcom. Stablo hrasta diže se iz "mrtve prirode" koju čine mnoge knjige, svijećnjak na kojem se svijeća upravo ugasila, prevrnuta vaza sa cvijećem, kosa (oruđe) i klapsidra kao znakovi prolaznosti. Oko debla savija se vrpca s natpisom LAVTE PASSETQVE (Što živi i prolazi tj. Sve je prolazno).
Ploča s lijeve strane ističe se jednostavnošću i originalnošću, a prikazuje dva lika: panteru – heraldički znak obitelji Benja, te volovsku kožu što upućuje na drugo ime te obitelji – Kožičić. Naručitelj ploče očito je bio potaknut hrvatskim nazivom pa je ime Kožičić doveo u vezu s koža, a ne s imenom više predaka Koža (Cosa, Coxa), imenom izvedenim iz latinskoga imena Cosmas koje se susreće u više zadarskih srednjovjekovnih dokumenata. Sličan motiv prikazan je i na desnoj ploči koja, kao ni ona lijeva, nema nikakvog natpisa.
U 16. stoljeću sagrađen je klaustar čiji krov pridržava stupovlje dopremljeno s različitih građevina o čemu svjedoči njihova raznolikost posebice istaknuta u romaničkim kapitelima, glavama stupovlja. Među njima ima i vrlo vrijednih, poput kapitela stupa u jugozapadnom dijelu klaustra ukrašenog anđelima te kapitel u jugoistočnom dijelu klaustra s lišćem i ljudskim glavicama. Oba su iz 14. stoljeća. Od ostalih zanimljiv je onaj s ribicama.
Crkva iz 1447. je jednobrodna, s oštrim gotičkim svodom. Jedna je od najljepših i najvećih na zadarskim otocima. Budući da se nalazi u neposrednoj blizini mora sa sjeverne strane nema prozora, a tri se prozora s gotičkim lukom nalaze s južne strane. Glavni portal ima jednostavan okvir i udubljenu gotičku lunetu. Sačuvan je dokument u kojem se kaže da obrada vanjskih ploha zidova od klesanoga kamena pri gradnji crkve u Salima na Dugom otoku mora biti jednaka onoj crkve sv. Jeronima na Ugljanu.
Među slikama koje se čuvaju u samostanu i crkvi ističe se slika na glavnom oltaru koja prikazuje zaštitnika Sv. Jeronima, a u lijevom gornjem kutu je i slika Marijina navještenja. Obje su iz 18. stoljeća. Zanimljiva je i slika na pobočnom oltaru koja prikazuje Presveto Trojstvo i darovatelja slike u odjeći iz 17. stoljeća. Vrijedna je i vrlo dobro očuvana Posljednja večera iz 17. stoljeća koja se čuva u samostanskoj blagovaonici (refektorij) u kojoj su sačuvani stolovi (menze) na kamenim stupovima.