HR:
Povijest grada Trogira tijesno je isprepletena s poviješću brodogradnje i pomorstva. Zapravo, pomorstvo i brodogradnja su upravo jedan od temelja nad kojim se dizala cjelokupna politička i kulturna arhitektura Trogira kroz cijelu njegovu povijest još od početaka u davnoj pretpovijesti. Nije se moglo ni do susjednog Čiova ni do obližnjih otoka i otočića bez brodova bez kojih je uostalom nezamisliva trgovina i ribolov. Prastanovnici ovih krajeva Iliri bijahu vješti moreplovci, a to su vjerojatno bile i one prastare populacije prije njih. Grci koji su na mjestu već postojećeg ilirskog naselja osnovali svoju naseobinu Tragurion došli su s mora, doplovili su s Visa (Isse). Tijekom antičke povijesti za vrijeme Grka i Rimljana nije se moglo živjeti bez mora, bez brodova koje je trebalo graditi, ali i održavati. Opće poznato je da brod treba stalno održavati, ali i popravljati, izvlačiti na suho, premazivati... što dakako pretpostavlja postojanje brodogradilišta. Zato su bile pogodne niske obale starog Traguriona na kojima se već tada, a vjerojatno i mnogo ranije gradilo brodove odakle ih je bilo lako porinuti u more, ali i izvlačiti zbog sezonskih popravaka.
Dolaskom novog slavensko-hrvatskog svijeta od ranog srednjeg vijeka nije prekinuta pomorska, a ni brodograditeljska djelatnost. Dobro su poznati podatci o moćnom brodovlju Hrvatske države u X. stoljeću. Mnogi od tih brodova morali su biti sagrađeni u Trogiru u kojem nisu prekinute urbane tradicije, a time ni razni zanati. Usporedbe radi danas je u znanosti opće prihvaćena pretpostavka da su kamene ukrase ukrašene pleterom na tlu Hrvatske, klesali upravo trogirski klesari. Najbogatija je sačuvana arhivska građa iz XIII. stoljeća iz razdoblja najvećeg procvata grada. Isprave spominju trogirske brodove, poput broda „Sv. Ivan“ i onog zvanog „Sv. Franjo“. Isprave spominju imena mnogobrojnih zanatlija među kojima su i kalafati – brodograditelji: Draggina, Tholan, Lunardus, Dessa i Gervazije. Trogirani, ne samo da su vješti pomorci koji plove do nasuprotne jadranske obale i zalaze u Mediteran, već kao poduzetni ljudi ulažu, slično današnjem dioničarstvu, u pomorsko trgovačke pothvate. Poznato je da je Trogir imao svoja brodogradilišta na samoj obali, na rivi, na kojoj su se nalazila i dva svjetionika. Jedno od tih brodogradilišta nalazilo se kod crkve sv. Dominika, a drugo kod crkve sv. Nikole.
Trogir je stoljećima, u doba dok je bio autonomna komuna kao i tijekom duge mletačke vlasti, imao svoju komunalnu galiju koju je trebao opremati, održavati, ali i puniti je posadom. Trogirani su bili vješti u pomorskim ratovima pa su u XIII. stoljeću u pomorskoj bitki pobijedili Splićane. Godine 1571. trogirska galija sudjelovala je u čuvenoj bitki kod Lepanta gdje je poražena turska mornarica. U toj bitki izginulo je 150 Trogirana.
I najnovija trogirska povijest vezana je uz brodogradnju kada nakon Drugog svjetskog rata manufakturna proizvodnja prerasta u industrijsku s brodovima izgrađenima od čelika. S industrijom dolazi do civilizacijskog skoka, promjene cjelokupne socijalne strukture tako da je veliki dio stanovnika trogirske općine našao zaposlenja u brodograđevnoj industriji. Stvoreni su novi kadrovi vrijednih radnika i inžinjera koji su dali novo obilježje gradu.
Željeli bismo naglasiti da je brodogradnja ne samo tehnika već svojevrsna umjetnost. S kolikom ljubavlju i ushićenjima su stari kalafati govorili o svojim brodovima, o linijama i zaobljenim plohama, o provama i krmama kao da se radi o ženskom tijelu. Je li to možda slučaj zašto neki nacrti izgledaju poput umjetničkih slika? Stari proto Katalinić Ante zanimljivo je, bavio se i slikarstvom. Valja spomenuti da su trogirski brodovlasnici, poput obitelji Ivčević, Puović, Moretti, Kalebota i Sentinella, naručivali slike svojih jedrenjaka. Brodogradnja je ne samo tehnika već i kultura u najširem smislu tog pojma. Ona je imala svoje meštre, domišljate i marljive radnike koji su imali svoj stil života i sustav vrijednosti, zdušno predani poslu kojeg su voljeli.
EN:
Shipbuilding in Trogir has a long tradition. It probably dates from the foundation of Trogir. The documents from the preserved archival materials from the 13th century mention the names of numerous craftsmen including the shipbuilders from Trogir (kalafati): Draggina, Tholan, Dessa and Gervazije. The ships from Trogir, such as ‘‘ Sv. Ivan’’ and ‘‘ Sv. Franjo’’, are also named in the documents. In 1318 it was decided that the arsenal for communal galleys would be built in the place of the cemetery of the monastery of St John the Baptist. The historian from Trogir Ivan Lucio wrote that on the coast there were two shipyards, or the places where the boats were beached on the low coast. One of these shipyards was located near the church of St Dominic and the other near the church of St Nicholas. In 1417 shortly before the fall of Trogir under Venetian administration, the Hungarian and Croatian king Sigismund had a new, more spacious arsenal built on the west side outside the city, in the area called Konacvine (today’s cemetery in Seget Donji).
In more recent times the shipyards were situated on the coast and behind the fortress Kamerlengo. There were several shipyards in Trogir during the 18th and 19th century. These are the shipyards owned by the family Pjerotić, Cindro, Lubin, Paladini and one communal. The most significant was the shipyard Košćina mentioned since the 16th century then Katalinić, Petrić and Strojan.
The period of the intensive development of shipbuilding industry in Trogir began in the early 20th century. The shipyards: Košćina, Katalinić, Petrić, Russo and Strojan were active on the island of Čiovo. However, after the Second World War small shipyards in Trogir were decaying and on the foundations of Strojan, the largest shipyard in Trogir which was confiscated, was established a new shipyard (‘‘Mosor’’, ‘‘Jozo Lozovina-Mosor’’, ‘‘Brodotrogir’’). The preserved documents concerning the nationalization of the property of the shipyard Strojan, which I have presented in this paper, are interesting from several aspects, especially for the history of the Croatian maritime and shipbuilding terminology for some items.