Planinarsko sklonište Ratkovo sklonište po svojoj slikovitosti jedan je od najoriginalnijih planinarskih objekata u Hrvatskoj. To je drvena brvnara smještena u polušpilju ispod okomite stijene Šerpas koja je nadvisuje kao prirodni krov. Voda se skuplja u cisterni uz sklonište. Brigu o njemu vodi PDS Velebit iz Zagreba, koji ga je nazvao po svojem članu, alpinistu Ratku Čapeku koji je poginuo u Alpama.
Bilo je to davno, 1952. godine, kada su u vremenu od 10. do 20. listopada Velebitašice i Velebitaši i stvorili ovo sklonište . Prije toga na priječenju Velike Kapele od Bijelih do Samarskih Stijena Velebitaši su došli ovamo, bio je s njima Vlado Matz i kada je ugledao okomice stijena i u njima polušpilju iznad duboke vrtače, a sve nasuprot mnoštvu tada nepoznatih stjenovitih vrhova i gromada što ih danas zovemo Amfiteatrom, oduševljen je uzviknuo “Ratko bi ovdje bio presretan”. Već tada Ratka Čapeka nije bilo. Svoj je mladi život završio u julijskom Špiku. U doba o kojem ovdje govorim, godine 1949.- 1952., Velebitaši su bili jedini u ovim brdima. Obnovili su Hirčevu kuću na Bijelim Stijenama.Prenijeli mnoge tovare u prstenastu zaravnjenu vrtaču pod vrhom Bijelih Stijena i spasili ono što je ostalo od Hirčeve kuće. Prokrstarili su Kapelu uzduž i poprijeko – od tada su i imena – Ratkov vrh, Tefkov klanac, Biskupova glavica, Glava šećera. Atraktivan je bio prijelaz s Bijelih na Samarske Stijene, pa je prijeđen u više inačica. Novi su ga ljudi prozvali “Vihoraškim” putem.I onda je pala odluka o izgradnji skloništa koje su graditelji nazvali “Ratkovim”. Tada se hodalo od Ogulina do Jasenka 23 km, pa Begovovom stazom još 13 km. Tamo gdje je sada netko označio da je postojala neka skrivena bolnica, stajala je u stvari šumarska kuća.
Bilo je to doba Anapurne, prvog himalajskog vrha iznad 8000 m, doba Maurice Herzoga u zagrebačkom Radničkom domu, i graditelji skloništa nazivali su stjenoviti vrh iznad skloništa Šerpas vrhom – kota 1245 m. Tad još samo nosači u Himalaji – Šerpasi su graditelje podsjećali na njihove napore pri nošenju tereta.
Od tada je, od davne krasne jeseni 1952. godine, mnogo toga protutnjalo – uspjeha, sreće, ispenjanih stijena, uspijelih ekspedicija, ali i žalosti i gubitaka, preživio je “Velebit”. Ratkovo sklonište je samovalo, od Ogulina ili od Delnica odasvud je trebalo pješačiti barem 7 sati. U okruženju najveće prirodne ljepote u skloništu su generacije sveučilištarca doživljavale trenutke, koji su im se urezali u sjećanja do zrele životne dobi i starosti.
