Nekada je na Gumancu bilo živo; puno ljudi i blaga. Kako je bila vela potriba za uslugu tin ljuden ki su si va gori kruh služili, je valje odprla oštariju samo sto koraki dalje Mare Raspor Matevčeva. Poli nje se je moglo jist i pit i blago je moglo bit namireno s posijami ali z zobon. Jedva sto koraki dalje pod samu Gumanačku se je odprla još ena oštarija.
Se te oštarije i kovačije imele su dikle, divice, štalere i još ke dilavce, pak je Gumance postalo pravi zaselak. Bile su gori i dvi lugarnice kadi su radi duljine puta živili lugari z familijami. S kiga got kraja šume se je šlo va Klanu a i dalje za Riku, se je moralo pasat po Gumancu. Kako je zaselak Gumance kratko živiv, ni se arivalo storit ni edan vjerski objekt, pa čak ni kapelicu. Talijani su si na Gumancu storili vojarnu va ki su imeli majhanu Gospinu kapelicu, ali ni bila za civile.
Krajen 1944. lita kada je još trajav rat su Njemci se to zapalili kako na biju partizani to mogli koristit. Danas se još vide mirine od Protove štale, Stepine štale, oštarije, kovačije i prašćih prtaki. Tako je klanjski zaselak Gumance 1912. lita nastav, a 1944. lita nestav.
Just a small dialectal glimpse of life on plateau Gumance at the beginning of the 20th century. This village was born on 1912 and has died on year 1944. Remains of stables, some houses and tavern, as well as an old Italian barrack are still visible today
Gumance danas / today:
photo by kelvis