Stajalište Stubičke Toplice
Nekad željeznički kolodvor, sada samo stajalište, zbog manjeg prometa željeznicom i štednje. U njemu nema željezničkih službenika, te se prijevozne karte kupuju u vlaku kod konduktera.
Željeznička pruga Varaždin - Zagreb
Planiranje i izgradnja pruge
Željeznička mreža koja se gradila tijekom XIX. st. na području Hrvatske i Slovenije imala je svrhu povezivanja Beča i Budimpešte, prijestolnica Austro-ugarske monarhije, s rubnim dijelovima carstva, poglavito s lukama. Prva željeznička pruga koja je ispunila taj zadatak bila je Beč - Maribor - Pragersko - Zidani Most - Ljubljana - Pivka - luka Trst, izgrađena 1857., u prometu od 28. lipnja.
Željeznička pruga Zaprešić – Zabok – Varaždin – Čakovec (često i Zagorska magistrala) jednokolosječna je neelektrificirana regionala pruga duljine 100 km. Veći dio pruge prolazi kroz Hrvatsko zagorje, izravno povezujući najveći dio Hrvatskog zagorja i Međimurja sa Zagrebom, ali i Mađarskom. Puštena je u promet 1886. godine. Pruga se odvaja u kolodovoru Zaprešić od međunarodne pruge Državna granica – Savski Marof – Zagreb Glavni kolodvor.
Na pruzi su najznačajnija željeznička čvorišta Zabok, gdje se odvajaju lokalne pruge Zabok – Krapina – Đurmanec i do Gornje Stubice, Varaždin, gdje se odvaja lokalna pruga za Ivanec i Golubovec te regionalna pruga za Koprivnicu i Osijek, te Čakovec. U Čakovcu se pruga spaja na međunarodnu prugu Pragersko (SLO) – Ptuj (SLO) – Čakovec – Kotoriba – Nagykanizsa (HU). U Čakovcu se također odvaja i lokalna pruga za Mursko Središće i slovensku Lendavu.
Izgrađenost i kvaliteta prometne infrastrukture u željezničkom prometnom sustavu nisu zadovoljavajući, a tehničko-eksploatatorski parametri su najniže vrijednosti. Unatoč tome, prugom svakodnevno putuju mnogi putnici, najčešće učenici i studenti. Najčešće putuju u Varaždin, Zabok i prema stajalištima i kolodvorima u gradu Zagrebu.
Prema voznom redu HŽ 2012./13. najveća brzina na pruzi iznosi 100 km/h i to na dionici Varaždin – Čakovec, dok je najmanja brzina od samo 40 km/h na jednom kraćem dijelu dionice Zabok – Veliko Trgovišće. Prugom, radnim danom, prometuje ukupno 22 lokalna putnička vlaka, 4 ubrzana vlaka (tarifa putničkog vlaka) i dva brza putnička vlaka. Većina putničkih vlakova izravno povezuje Zagreb Glavni kolodvor s Varaždin i Čakovcem, a neki vlakovi voze izravno i do Kotoribe. Teretni prijevoz je bitno skromniji i svodi se uglavnom na dva teretna vlaka radnim danom (Varaždin – Zagreb RK – Varaždin).
Stubičke Toplice
Prvi pisani trag o Stubičkim Toplicama nalazimo 1209. godine u povelji ugarsko - hrvatskog kralja Andrije II, gdje se spominju toponimi Toplice i Stubica.
U srednjem vijeku Stubičke Toplice spominju se 1567. godine u istrazi protiv Franje Tahyja, kada je taj prostor pripadao susedgradsko - stubičkom vlastelinstvu. Završna bitka velike Seljačke bune 1573. godine odvijala se na brdu Kapelščaku. Na vrhu brda stajala je u to vrijeme malena kapela svete Katarine za koju vizitacija iz 1622. godine govori da je nekad bila župna crkva.
Izvore ljekovite vode u Stubičkim Toplicama prvi je opisao mađarski povjesničar Nikola Isthvánffy u 17. stoljeću. U 18. stoljeću Stubičke Toplice u vlasništvu su grofova Vojkffy - Vojković iz Donjeg Oroslavja. Godine 1776. grof K.Vojkffy gradi, pored samih izvora, krčmu - svratište (lepu hižu zidanu) i bazen za kupanje (kropa prostranoga s kamenom čistem obdanoga), što je početak budućeg lječilišta odnosno balneološke tradicije.
Značajno razdoblje u razvoju Stubičkih Toplica započinje 1806. godine kada zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac (Karlovac, 23. 11. 1752. - Zagreb, 16. 12. 1827.) kupuje obližnji dvorac Golubovec od obitelji Domjanić, a zatim i termalne izvore u Stubičkim toplicama od grofova Vojkffy - Vojković. Biskup Maksimilijan Vrhovac - veliki mecena hrvatske kulture i središnja ličnost u povijesti Stubičkih Toplica, do 1811. godine sustavno kupuje okolno zemljište, povećava posjed toplica i pretvara u veliki kompleks na kojem će se izgraditi suvremeno termalno lječilište.
Ne parkirati u blizini, treba paziti na muglere.