Sjećate li se Danice?
Što je i gdje je Danica?
Današnji naziv Danica često upućuje na ime Mesne industrije, dislocirane podalje od Koprivnice. Danica je ustvari prvotno bio naziv Tvornice kemijskih proizvoda koja je sagrađena početkom 20. stoljeća (1907.), oko 3 km sjeverno od Koprivnice, u blizini željezničke pruge Koprivnica – Botovo – Gyekenyes te je s njom bila spojena direktnim kolosijekom. Tada je to bila jedna od najvećih i najmodernijih tvornica u zemlji, a radila je do pred sam Drugi svjetski rat kada je propala. Ostali su samo napušteni objekti i postojeći željeznički kolosjek.
Uspostavom NDH u travnju 1941. započelo je i razdoblje sustavnog progona nepoželjnih i neistomišljenika. Rasnim odredbama suvišnima u novoj državi smatrani su Srbi, Židovi, Romi i svi oni koji se nisu uklapali u tzv. Novi poredak. Već 30. travnja 1941., samo dvadesetak dana po proglašenju NDH, započelo se s osnivanjem prvih prihvatnih logora. Danica je odabrana radi dobre prometne povezanosti (pruga Varaždin – Osijek i Zagreb – Gyekenyes), tradicionalne pacifiziranosti Podravine i samog postojanja jednog većeg objekta van gradskog naselja koji može (makar privremeno) prihvatiti veći broj zatočenika.
Tako Danica postaje prvim sabirno tranzicijskim logorom Nezavisne Države Hrvatske. Prvom takvom u nas (D. Ernečić u Nacionalu od 9. lipnja 2005. navodi 17. travnja 1941. kao datum osnivanja logora). Ovdje je stradalo (ili su odavde u druge logore u kojima su uglavnom stradali) nekoliko tisuća ljudi - Židova, Srba, Roma (Cigana kako su tada govorili)... i sve to u relativno kratkom vremenu jer je logor Danica ukinut u jesen 1942. godine.
Dana 26.4. uhapšeno preko 500 muškaraca (Srba) iz kotara Grubišno Polje i oni su preko Zagreba dovedeni u Danicu. Za logoraše je pripremljena jednokatna tvornička vila s 4 stana, drvena baraka, konjušnice, garaža, zgrada s nekoliko kancelarija, laboratorij te velika hala veličine 240×36 m. Veliki vodotoranj koji i danas resi prostor Danice poslužio je ustašama kao osmatračnica. Datum prvog transporta, kao ni broj prvih zatočenika nije nikad definiran. Jakob Čani poslije rata je posvjedočio:
„… Ne sjećam se točno datuma, ali mislim da je bilo u IV. mjesecu 1941. godine kada je jedan vlak sa sedam vagona došao iz Garešnice pun natrpan srpskog naroda. Ovaj transport je prvi koji je došao u Koprivnicu. Kada su ljudi dotjerani na „Danicu“, postrojeni su čekali pred zgradama. Kad je pala komanda da ulaze u zgradu, sa svake strane stajao je po jedan ustaša, držeći pušku za cijev i kako su oni ulazili, oni su kundacima od puške udarali ne pazeći gdje i kako udaraju. Kako su oni udarali, tako su nekoji ljudi padali odmah pred vratima i tada ga je drugi koji je išao za njim morao nositi. Tako su ustaše tukli sve dok svi nisu ušli u zgradu. Bilo im je naređeno da legnu na pod. Kad su legli, ustaše su po njima gazili nogama i udarali na razne načine, a ja sam to promatrao kroz prozor…“
Dr. Željko Selinger, jedna od prvih žrtava holokausta u Koprivnici.
Transportni vlakovi su navodno dolazili svakog drugog dana. Danica se brzo punila logorašima iz svih krajeva NDH. Iz Zagreba je pristigla grupa od 168 židovskih omladinaca, većinom Makabijevaca, pod izlikom da će nekoliko tjedana raditi na poslovima u okolici Koprivnice. Kasnije su gotovo svi poubijani u Jadovnu na Velebitu.
Ni broj logoraša koji su prošli kroz Danicu nemoguće je utvrditi. Nekako je uvriježen podatak od 5600 osoba. Svi bi oni po dolasku u logor bili opljačkani od ustaške straže. Do 15. srpnja bilo je dovedeno 2656 osoba. 200-tinjak ih je pušteno, manji broj je stradao od torture u logoru, dok je najveći dio upućivan u Gospić i Jasenovac (po osnivanju tih logora). Knjige s imenima logoraša su uništene, ostalo je sačuvano tek nekoliko listova.
U Danici su boravile i poznate osobe. Procjenjuje se da je u logoru stradalo između 200 i 300 logoraša. Stradali su od gladi, premlaćivanja ili strijeljanja. Ustaše su za mučenje imali baraku u sredini logora, koju su preživjeli logoraši nazivali „barakom smrti“ ili „kućom užasa“. Umrli su pokopani u zahodske jame ili obližnje šumarke. Opisi boravka u Danici podsjećaju na opise u ostalim logorima: logoraši su spavali na podu, tko je stigao ugrabio bi malo slame, ostali na betonu. Hrana se dijelila jednom na dan, a bila je to grahova ili krumpirova juha. Neki su uspjeli dobiti pokoju pošiljku hrane od kuće, no ustaše bi im to ustaše najčešće oduzeli. Pobjeći je bilo teško jer je logor osiguravalo 70-85 stražara raspoređenih u 11 stražarskih mjesta po danu, odnosno 15 stražarnica noću.
Spomen-park Danica danas
U Koprivnici se od 1975. godine intenzivnije počelo razmišljati i raspravljati o dostojnom obilježavanju Spomen-parka na ”Danici”. 1977. godine angažiralo se arhitekte da izrade idejni i provedbeni projekt. Područje od oko 7200 m2 s materijalnim ostacima iz vremena postojanja logora trebalo je pretvoriti u spomen-park. Dio projekta je ostvaren. No, nakon 1991. dolazi do nebrige nad tim prostorom, originalna lokomotiva, popularna CRNA KATICA koja je dovodila logoraše je odvučena na zagrebački Glavni kolodvor. Na Danicu je postavljen i Sabolićev „Partizan“, skulptura koja je prije krasila glavni koprivnički trg. Taj se partizan našao unutar logorskih zidina o čemu „premještatelji“ sigurno nisu razmišljali, ali ima i neke logike – u Danici su zatočeni brojni antifašisti.
Livade oko Danice prekrio je korov i divlje raslinje, a objekti su stradali od zuba vremena. Ipak, postoji nada da će Spomen-park Danica doživjeti i bolje dane jer se planira detaljna obnova postojećih zgrada, natpisa s imenima logoraša i ulaza u logor uz pomoć europskih fondova. Grad i Koprivničko-križevačka županija te udruge antifašista polažu cvijeće jednom godišnje u svečanoj komemoraciji na državni praznik 22. lipnja. U pripremi je znanstvena monografija o ustaškom logoru Danica.
Stotinjak posjetitelja godišnje svakako je premalo za edukativnu domenu ovog prostora, potrebno je učiniti mnogo više od jedne komemoracije u lipnju.
CRNA KATICA
Crna Katica je izrađena 1891. u pogonima budimpeštanske tvornice lokomotiva MAV. Nakon Drugog svjetskog rata služila je u obnovi razrušene zemlje, ali i za izgradnju autoceste Bratstvo i jedinstvo na relaciji Zagreb-Beograd. Lokomotiva je bila u službi do 70-ih godina prošlog stoljeća, a 1976. godine, nakon odluke o slanju u rezalište, njezina sudbina je promijenjena te je odlučeno kako će postati dio Spomen-područja Danica. Detaljno je obnovljena i 1981. postavljena kao izložak u Spomen-području, a u svibnju 1992. godine dolazi na mjesto na kojem je danas i na kojem je zamijenila Titovu lokomotivu.
Malo tko zna no, Crna Katica je naime gotovo pod okriljem noći u svibnju 1992. premještena sa Spomen-područja Danica na lokaciju na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Lokomotiva koja je prevozila logoraše premještena je pod izgovorom i spletom novih ideoloških okolnosti te je zamijenila onu koja je vukla tzv. Plavi vlak Josipa Broza Tita na njegovim brojnim putovanjima.
Titova lokomotiva se dotad nalazila na mjestu na kojem se danas nalazi Crna Katica, ali je bez ikakvog stručnog mišljenja i obrazloženja premještena u dvorište novoosnovanog Željezničkog muzeja iza Glavnog kolodvora. Stočni vagon s natpisom 'trulo voće', kojim su logoraši dopremani iz koprivničkog sabirnog logora u Jadovno i ostala stratišta, a koji je s Crnom Katicom činio izložak u devastiranom Spomen-području Danica, danas se nalazi tek nekoliko metara od Titove lokomotive na otvorenom prostoru Željezničkog muzeja.
Zamjena lokomotiva 'preko noći' u jeku Domovinskog rata nije naišla ni na kakav otpor u javnosti, a o postavljanju Crne Katice izvijestio je jedino ugašeni Vjesnik, navodeći kako je ona zasluženo postavljena na zagrebački Glavni kolodvor jer se radi o 'jednoj od najstarijih parnjača u Hrvatskoj'.