Na 341. metru nadmorske visine smjestio se Mađerkin breg, samo tri i pol metra niže od Mohokosa koji je najviša točka Međimurja. Pogled seže na 4 države - Austriju, Sloveniju, Mađarsku i Slovačku. Vidi se Zagorje te se za vedrog vremena može vidjeti i Sljeme. Ime je dobio po Emiliji Krauthakeru, poznatom kao „Mađerka“. Emilija je rođena 1889. godine na praznik sv. Marije Magdalene, 22. srpnja u Budimpešti. Simbolično, Općina i Župa Štrigova 22. srpnja slave svoj dan. O povijesti Mađerkinog brega ispričala nam je Nives Kutnjak koja je 2018. godine napisala završni rad na temu Mađerkin breg.

- U ove krajeve Emilija Krauthaker doselila je oko 1940. godine. Došla je za svog mužem koji je bio mađarski vojnik, tj. oficir i dur. Albin Krauthaker bio je približno istih godina kao i Emilija. Komunisti su ga 1945. godine likvidirali i ona je ostala sama. Mađerkin suprug Albin imao je i sestru koja se udala u bogatu trgovačku obitelj Strahonja iz Čakovca. Cijela ulica oko zdravstvenog zavoda u Čakovcu bila je njihova. Strahonja i njegova žena Rozika, Albinova sestra, živjeli su na prvom dijelu brijega dok je Emilija, poznata kao Mađerka, živjela na drugom dijelu brijega. Oko 1958. godine, kada je stigla nacionalizacija u ove krajeve, ovim dvjema članovima bilo je sve oduzeto. Ostavili su im samo prostor od 10 hektara. Svo domaće okolno stanovništvo dolazilo je na Mađerkin breg raditi za Emiliju, čak su dolazili i iz susjednih Slovenije. Emilija je imala veliki vinograd. Siromaštvo je sve više raslo. Otpočetka je ona još uvijek mogla platiti radnike s vinom koje je prodavala i kokošima koje je imala, a na kraju više gotovo da i ništa nije moglo. Vinogradi su propali, a ona nije htjela prodati svoju zemlju iako je imala kupce već davnih dana. Polako je počeo propadati. Umrla je u Varaždinu. Emilija je bila navikla na gospodski život. Za ono doba kada žene na selu nisu znale ispeći ni običan kolač, ona je pekla vrhunske kolače, kremšnite i sl. Bila je poznata plesačica - balerina u Budimpešti. Zahtijevala je da se ju zove Milostiva. Emilija je imala puno kokoši. Svaka od tih kokoši imala je svoje ime, a ona je na jaja pisala imena kokoši koje su ih snijele. Ta jaja se prodaje u Štrigovima, na pitanje: „Kako živi“, odgovarala bi da živi od tih nekoliko jaja, a hrani ju ljepotu prirode koja okružuje.