Crkva svete Petke

Crkva sv. Petke u Bolfanu spominje se već 1755.g., dok se za sadašnju građevinu zna da je podignuta 1761.g., i imala je tada 40 domova (za ondašnje prilike, to je puno, radilo se o višečlanim obiteljskim zadrugama). Broj ljudi je rastao, te je do kraja 18.st. narasla na 54 doma. U Ćukovcu također postoji i filijalna kapela sv. Nikole iz 1756.g.

Zbog svog izgleda (građena u neobizantijskom stilu), bila je trn u oku ustaškim vlastima te su postojali planovi za njeno rušenje. Nakon 1945. godine crkva je obogaćena vrijednim ikonostasom Ivana Tišova koji daje živost hladnoj unutrašnjosti crkve.

U središtu Čukovca, u podnožju crkve, nekad se nalazila kuća s gospodarskim zgradama za bolfanskog paroha. Zadnji paroh Teodor Zimovnov 1941. godine, protjeran je od ustaša u Srbiju. Danas pravoslavne vjernike iz Čukovca, Bolfana i Segovine opslužuje Radovan Dimitrić, koprivnički paroh. 

Ova zajednica je imala živahan vjerski život. Oduprla se, kao i ostale, uniji i grkokatoličanstvu u 18.st.; imala je stalno svog paroha, za kojeg se u izvještaju 1785.g. kaže da je revan u naviještanju kršćanskog nauka. Sama crkva je sagrađena u srpsko-bizantskom stilu, što je rijetkost za ono doba i ove krajeve. Njen sadašnji ikonostas potječe iz nekadašnje zagrebačke gimnazijske kapele, a donesen je ovamo nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1932. parohija Bolfan je imala, po službenom  popisu, 218 kuća i 861 vjernika, što je utrostručenje za stotinjak i nešto godina, pogotovo ako se uzme u obzir da se radi o isturenoj i perifernoj zajednici, posve okruženoj hrvatskim rimokatoličkim selima.

Nažalost, Drugi svjetski rat je prekinuo cvat ove zajednice. Odmah po formiranju NDH započela su odvođenja pojedinih grupa, obično 10-20 ljudi, u ludbreški zatvor, zatim u Varaždin i Lepoglavu. Odatle ih je mnogo završilo po stratištima Jadovna i Jasenovca. Jedan dio je deportiran u Srbiju, a preostali su cijeli rat trpjeli upade i teror ustaških jedinica. Slično je bilo i u obližnjim parohijama. Točan broj žrtava svih potkalničkih sela nikada nije utvrđen, no bilo ih je najmanje 200-250. Što se vjerskih prijelaza tiče, bilo ih je i na rimokatoličanstvo i na grkokatoličanstvo. Ovi prvi su bili rjeđi, pošto su upravu nad parohijom u Bolfanu preuzeli grkokatolici, čiji je župnik Feliks Bileniki stolovao u Plavšincima kod Koprivnice. Naravno, ljudi su te prijelaze činili da spase gole živote, te je čitava ta farsa propala krajem rata.

            Ova zajednica se u brojčanom smislu nikada više nije oporavila, te je 2003.g. imala manje od 300 vjernika. Ipak, zajednica živi, u živom kontinuitetu, kao dragocjeni svjedok pravoslavne vjere na krajnjem sjeveru Hrvatske.